Slovenija zauzima površinu od 20,2 tisuće četvornih kilometara, a Bosna i Hercegovina 52,2 tisuće. Jednostavnom računicom dolazimo do podatka da bi idealna Bosna i Hercegovina Bakira Izetbegovića obuhvaćala oko 39 posto teritorija...
S mjesta gdje je stajao Winston, mogle su se pročitati, ispisane elegantnim reljefnim slovima na fasadi, tri partijske parole: Rat je mir; Sloboda je ropstvo; Neznanje je moć.
George Orwell, Tisuću devetsto osamdeset i četvrta
Gostujući u HRT-ovoj emisiji Otvoreno, Haris Zahiragić, tupo oružje ne pretjerano bistrog Bakira Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije, izjavio je u agresivnom i primitivnom tonu kako Hrvati u Bosni i Hercegovini nikada neće dobiti Herceg-Bosnu. Kao da to nismo znali i bez njega.
Međutim, pravo pitanje je otkuda Haris Zahiragić na HRT-u. Ne vjerujem da se odgovorni na HRT-u nisu prije emisije informirali o liku i (ne)djelu nesretnog Zahiragića, političara koji bi u nekoj iole uljuđenoj zemlji nosio na leđima naljepnicu “Samo za jednokratnu uporabu”.
Međutim, svaka budalaština izgovorena pred kamerama u predizbornoj bosanskohercegovačkoj matematici ide Zahiragiću i sličnima samo u prilog, jer se bošnjačka politika pretvorila u močvaru u kojoj caruju redikuli, koji se ponašaju po onoj narodnoj: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.
Tradicionalni saveznik
Zahiragić je doveden na HRT da kaže ono što se od njega i očekivalo, s ciljem podizanja međunacionalnih tenzija uoči izbora, od čega podjednako profitiraju Čovićev HDZ i Izetbegovićeva SDA. Mogli su na HRT, među ustašku kopilad, dovesti i Zukana Heleza koji bi još više podigao prašinu, ali iz Zagreba očito više preferiraju svog tradicionalnog saveznika. Nitko, naravno, ne zbraja dalekosežnu štetu koja je izravna posljedica sličnog pristupa.
Nisu izostale očekivane reakcije: Haris Zahiragić se preko noći premetnuo u bošnjačkog epskog nacionalnog junaka, u suvremenu varijantu Budaline Taleta, dok se s druge, hrvatske strane začula dobro poznata zborna kuknjava, koja neodoljivo podsjeća na poznatu rečenicu Hanke Paldum iz svibnja 1992. godine, s početka opsade Sarajeva: “Nedime dragi, šta nam ovo rade.” I to iz Zagreba.
Nino Raspudić je u emisiji izrekao jednu sjajnu konstataciju, da je Zahiragić gostovanjem u emisiji HRT-a Otvoreno učinio više za razumijevanje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini nego deseci hrvatskih političara posljednjih godina, što je točno, iako su vladajući u Zagrebu znali stvarne prilike i bez Zahiragića.
Emisija na HRT-u nije napravljena s namjerom da se hrvatski gledatelji upoznaju s položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer to veliku većinu njih uopće ne interesira. A oni koje interesira, koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, itekako znaju stvarno stanje u zemlji.
Riba na suhom
Ključni moment emisije bio je trenutak kada je Raspudić upitao Zahiragića koju to on Bosnu i Hercegovinu predstavlja. Rekao je, također, da Zahiragić ne smije doći na 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine i klapati slične gluposti. Zahiragić se ostatak emisije praćkao kao riba na suhom, jer je jedno ovakvo jednostavno pitanje daleko iznad njegovih intelektualnih kapaciteta, te je kupovao vrijeme nesuvislim trabunjanjem, svaki čas prekidajući sugovornike.
Koju to zapravo Bosnu i Hercegovinu predstavlja Haris Zahiragić? Istu onu koju je u svojoj ubogoj glavi zamislio Bakir Izetbegović. Istu onu, uostalom, kakvu zamišljaju Denis Bećirović i Željko Komšić. Prema tvrdnjama Michaela Murphyja, bivšeg američkog veleposlanika u Bosni i Hercegovini, Bakir Izetbegović je tijekom pregovora o ustavnoj reformi 2021. godine izjavio da bi prihvatio podjelu Bosne i Hercegovine ako bi bošnjački dio bio veličine Slovenije.
Slovenija zauzima površinu od 20,2 tisuće četvornih kilometara, a Bosna i Hercegovina 52,2 tisuće. Jednostavnom računicom dolazimo do podatka da bi idealna Bosna i Hercegovina Bakira Izetbegovića obuhvaćala oko 39 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Ako iz ove jednadžbe isključimo Republiku Srpsku, koju je Sarajevo već odavno isključilo iz svojih strateških planova, kao trajno izgubljen teritorij, doći ćemo do podatka da Bakir Izetbegović puca na otprilike 75 posto teritorija Federacije BiH.
Nemoj me više branit’
Ja sam prije nekoliko godina iznio tezu da će se Bosna i Hercegovina mirno podijeliti uz blagoslov i Sarajeva i Banje Luke i Mostara, uključujući i međunarodnu zajednicu, čim se riješe tri preostale neuralgične točke: Stolac, Neum i Brčko. Iz te perspektive treba promatrati Izetbegovićevu “Sloveniju”, odnosno Bosnu i Hercegovinu Harisa Zahiragića.
U Otvorenom je, zajedno s Ninom Raspudićem i Zahiragićem, gostovao i predstavnik Domovinskog pokreta, koji je ponavljao mantru kako se narodi u Bosni i Hercegovini moraju međusobno dogovoriti, koju smo mi ovdje čuli jedno deset tisuća puta, podjednako od premijera i portira u međunarodnim institucijama. Ili s Markova trga i Tuškanca.
Domovinski pokret je, također, najavio u Otvorenom svoju deklaraciji o hrvatskoj izbornoj jedinici u Bosni i Hercegovini. Kao komentar mogu jedino prepričati jedan stari, ofucani vic:
Ušli Mujo i Suljo u kafanu i namjerili se na nasilnika koji je u jednom trenutku opalio Muju šakom. Hajde ga sad udari, kaže Suljo. Nasilnik, ni pet ni šest, ponovo opali Muju šakom. Ako si mangup, udari ga još jednom kaže Suljo, na što nasilnik još jednom udari Muju. Mujo, sav u krvi, u jednom trenutku kaže: Nemoj me više branit, matere ti!
Neznanje je moć
Mentalni sklop prosječnog bosanskohercegovačkog birača, što je rezultat sada već višedesetljetnog ispiranja mozga i zaglupljivanja, podjednako u režiji vladajućih i nevladajućih stranaka, ne može shvatiti relativno jednostavnu činjenicu: to što Herceg-Bosne sigurno više neće biti, što je Zahiragić “urbi et orbi” obznanio u Zagrebu, pred kamerama Hrvatske televizije, ne znači da će biti cjelovite Bosne i Hercegovine po mjeri Bakira Izetbegovića i Zahiragića, koja je još nerealnija i udaljenija od stvarnosti od Herceg-Bosne ili famoznog trećeg entiteta. O “Sloveniji” se može razgovarati u nešto realnijim okvirima.
Međutim, ne postoji bošnjački političar koji bi se usudio javno izložiti sličnu ideju. Cjelovite Bosne i Hercegovine po receptu aktualne bošnjačke politike, da ponovim, nikada neće biti, što pomalo podsjeća na situaciju u Srbiji. Iako je svakome jasno da Kosovo nikada više neće biti u sastavu Srbije, nitko se ne usuđuje to javno reći, osim političkih kamikaza.
Uvodne rečenice iz Orwellove “Tisuću devetsto osamdeset i četvrte”, koje opisuju totalitarno društvo, u Bosni i Hercegovini ne vrijede, osim u pervertiranom obliku, gdje podjednako vrijede i za političare na vlasti i za njihove glasače.
Haris Zahiragić, trenutačno vjerojatno najpopularniji bošnjački “političar”, nije dosegnuo taj status vlastitom pameću, već neznanjem i glupošću, zbog čega svaka budala u Bosni i Hercegovini može vidjeti sebe u “visokoj” politici: Ako može Haris, može svatko. Neznanje je moć, s koje god strane pogledamo.