Radoš je ispričala kako je među prosvjednicima susretala uglavnom mlade ljude, djevojke i studente, koji upozoravaju na životne troškove, stanovanje i neizvjesnu budućnost.

„To su mladi ljudi puni bunta koji je dosta osnovan, oni znaju zbog čega se bune”, objasnila je.

Posebno ju je dojmio mladić koji joj je rekao da ne želi cijeli život raditi za stan od devet četvornih metara u Parizu.

Nije vidjela nerede pa dovodi u pitanje njihovu sliku

Nasilje i pljačke Radoš ne poriče, ali smatra da se njihov opseg preuveličava.

„Ove pljačke Louis Vuitton tašni i cipela se događaju, ali ne u mjeri u koju vas želi uvjeriti i hrvatska desnica, i desnica u Parizu, i društvene mreže”, ustvrdila je.

Pritom je kao važan argument navela vlastito iskustvo.

„Nisu svi ostali doma, nije gorio čitav grad i nije bilo izvanredno stanje. Mene su u nedjelju ujutro zvali svi živi jesam li preživjela. Nisam svjedočila niti jednom takvom neredu.”

Tu se ipak nameće jednostavno pitanje: otkad je činjenica da netko osobno nije vidio nasilje postala mjerilo njegova stvarnog opsega? Pariz je višemilijunski grad, a pojedinačna šetnja, koliko god bila zanimljiva, teško može zamijeniti podatke policije, hitnih službi i izvještaje s različitih mjesta događaja.

Snimkama ne vjeruje, ali vlastitim očima vjeruje

Radoš je priznala da među Parižanima postoji strah od novih nereda te da se policija priprema za moguću eskalaciju.

„Ono što sam gledala u svom mobitelu i ono što sam gledala svojim očima nije bilo ni blizu isto”, kazala je.

Potom je otišla i korak dalje: „Sad vaši gledatelji meni mogu vjerovati ili ne vjerovati. Snimka više ne vrijedi ništa.”

Zanimljiva je to medijska teorija. Snimke nasilja očito nisu dovoljne da bi se zaključivalo o stanju u gradu, ali osobni dojam jedne posjetiteljice trebao bi imati posebnu težinu. Naravno, snimke mogu biti izvučene iz konteksta, pogrešno datirane ili manipulirane. No upravo zato ih treba provjeravati, a ne otpisivati kao bezvrijedne.

Na kraju je Radoš zaključila kako „nacisti i desnica” neće lako preuzeti Francusku, uz ogradu: „To je taj moj neki dojam, možda se varam.”

Možda je upravo ta posljednja rečenica najvažnija. Jer razlika između osobnog dojma i ozbiljne analize nije u tome koliko je netko uvjerljiv pred kamerama, nego koliko njegove tvrdnje mogu izdržati provjeru činjenica.

Posebno je zanimljivo kako je Marina Radoš uopće dobila toliko prostora u RTL Direktu. Mojmira Pastorčić, urednica emisije koja se voli baviti ozbiljnim društvenim i političkim temama, očito je procijenila da je za objašnjenje dramatičnih događaja u Francuskoj najbolji izbor upravo novinarka i blogerica čija se analiza uglavnom svodi na to da ona osobno nije vidjela nerede.

Gdje je Mojmira pronašla takvu analitičarku i na temelju kojih je stručnih referencija odlučila hrvatskoj javnosti ponuditi upravo njezino tumačenje pariških događaja? To bi bilo zanimljivo čuti.

Nakon odgledanog priloga teško se oteti dojmu da je RTL Direkt unaprijed znao kakvu priču želi ispričati. A kada vam trebaju zaključci da se nasilje preuveličava, da hrvatska desnica manipulira prizorima iz Pariza i da je stvarnost drukčija od televizijskih snimki, očito je dovoljno pronaći sugovornicu koja će upravo to potvrditi.

Naravno, ne možemo znati je li to bila urednička namjera. Ali rezultat je upravo takav.

Ozbiljan analitičar morao bi ponuditi podatke o razmjerima nasilja, njegovim uzrocima, počiniteljima i reakciji francuskih institucija. Umjesto toga, gledatelji su dobili površne dojmove s pariških ulica i političke kvalifikacije bez ozbiljnije argumentacije.

Mojmira Pastorčić svakako ima pravo birati sugovornike. Ali kada se osobni dojmovi predstavljaju kao relevantna analiza ozbiljne europske krize, pravo je javnosti pitati je li riječ o novinarstvu koje istražuje stvarnost ili televiziji koja traži potvrdu vlastitih dvojbenih zaključaka.