|KOLUMNU PIŠE: Željka Bonacin
U ovoj prosinačkoj noći poželim opet biti dijete, vraćam u sebi onaj neponovljiv osjećaj i ushita i nejasne strepnje pred nadolazećim jutrom, jutrom od kojeg sam očekivala ispunjenje toliko lijepih želja. Bili su to oni dani kad su i zime bile nekako drugačije, ledenije, noći zvjezdastije, kiše nekako mekše a oblaci kao perje zamatali su naše dječje dane u koprenast svijet mašte. Vjerovali smo tada da dobro uvijek, baš uvijek pobjeđuje zlo – jer je tako bilo u svakoj bajci, a bajka i zbilja bili su nam isto. Bili smo u tim danima i kraljevići i princeze, junaci koji su se uvijek našli na pravom mjestu. Dani su prosto letjeli – gle laste su tek došle a već odlaze… I tako dođe večer kad glancamo cipele dok vatra pucketa i frcaju neke iskre – to se Malik Tintilinić prevrće i hihota skrivajući se iza cjepanice. Gledali smo tako njegovu igru, a oči su se sklapale koliko god se mi trudili da ne zaspemo. Trebalo je ostati budan, ovaj put ćemo viriti kroz prozor i ugledati Svetog Nikolu. San bi se prišuljao i toplo nas ušuškao, Malik bi utihnio i jutro bi se začas ukazalo na zamagljenom oknu dok bi trčali onako krmeljivi ka prozoru. Na prozoru su čizmice ili cipele a iz njih vire darovi u šarenim papirima. Uzbuđeno trgamo papir i vidimo – pa Sveti Nikola je donio ono što smo i zaželjeli. Naravno, pa mi smo mu to i napisali u pismu. Kad zatvorim oči vidim kockasti stolnjak, tijesnu kuhinju i okrhnuti lončić iz kojeg se puši bijela kava. Vidim djevojčicu koja stalno nešto mašta i pronalazi priče, a u ovom jutru šestog prosinca drži u ruci slikovnice i s njima plovi u zemlju bajki. Otada je prošlo puno godina ali ja sam u sebi još uvijek radoznalo dijete. Možda i sutra bacim pogled na prozor da vidim ima li kakvih darova i za mene.