Kakva razlika u našim razmišljanjima – jučer i danas? Jučer: Božić, dan Isusova rođenja, jaslice, svetkovina djetinje radosti i pjesme, mira i ljubavi. Danas blagdan sv. Stjepana Prvomučenika – mržnja, kamenje, krv, smrt.
Velike se istine potpisuju krvlju, najveća se ljubav dokazuje i plaća životom. To nam potvrđuje Golgota, to nam potvrđuje i ovaj dan, život i smrt prvoga mučenika kršćanstva sv. Stjepana.
Evanđelist Luka u Djelima Apostolskim posvetio je sv. Stjepanu puna dva poglavlja (6 i 7). Prema predaji Stjepan je bio učenik Gospodinov, dobro upućen u aleksandrijsku filozofiju kao i stare židovske predaje. Živio je u Jeruzalemu za prvih dana Crkve. U Dj. Ap. za Stjepana se kaže da je: ”muž pun vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6,5), ”pun milosti i jakosti“ (Dj 6,8). Ljepše pohvale ne možemo ni zamisliti.
Kod izbora sedmorice đakona Stjepan se spominje na prvome mjestu. Bila mu je povjerena briga za siromašne kršćane, a uz to neustrašivo je širio poruku spasenja. Za razliku od svojih suvremenika, apostola, u svom propovijedanju išao je korak naprijed. Nije pristao da Radosna vijest bude ograničena samo na prostor sinagoge. Želio je da je i drugi prime. U samim židovskim zajednicama zahtijevao je da pralikovi Staroga zavjeta i obredni Mojsijev zakon ustupe mjesto Evanđelju.
Svoju nauku iznosio je u hramu. Ulazio je u rasprave sa židovskim učiteljima i pokušao ih potaknuti da prihvate Isusa Krista kao obećanoga Mesiju.
O snazi njegove riječi Luka je zapisao: ”ne mogaše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio“. Što im je preostalo: prihvatiti njegovu riječ ili ga silom ušutkati. Izabrali su ovo drugo. Izveli su ga van grada i kamenovali. Vjerovali su da će pod gomilom kamenja umrijeti ne samo sv. Stjepan nego i Krist, kojega je naviještao.
Kakav je bio Stjepanov kraj? Dok su ga kamenovali, on moli i oprašta: ”Gospodine primi duh moj!… Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dj 7,60). Veliki svetac pokazao se najvećim u najtežem času.
Isus je bio najveći na križu – najmanje shvatljiv, ali najviše Bog: krvario je i molio za krvnike: ”Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Sv. Stjepan u času mučeničke smrti ponavlja njegove riječi praštanja i molitve. Krvlju, ljubavlju i praštanjem dokazao je svoju kršćansku zrelost: ljubav za Boga i čovjeka, makar taj bio i progonitelj.
Aleksandar Veliki zapitao je nekog mudraca: kako bi čovjek mogao postati Bog. Mudrac odgovori: ”Ako čovjek čini, što samo Bog čini“. Aleksandar je upitao dalje: ”A što može samo Bog“? – ”Ljubiti neprijatelje“ odgovori mudrac.
Ovaj odgovor nije daleko od Evanđelja. ”Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima“ (Mt 5,44).
Jedan kršćanski pisac je napisao: ”Dokle god ne možeš moliti za one koji ti oduzimaju sve, pa i život nisi kršćanin“ (Papini). ”Krist nas je učio da nema ništa neoprostivo“, a sv. Stjepan je uzor praštanja.