Došao je i posljednji dan došašća, 24. prosinca poznatiji kao Badnjak.
U dugopoljskoj općini Badnja večer je odavnina najistaknutiji dan božićnog vremena. Ovaj dan karakteriziraju određena jela, folklor i tradicija. Ukućani bi se obavezno prije svake večere pomolili za umrle članove obitelji.
Pogača i rituali sa životinjama
Budući da je badnjak posni dan, takva su i jela. Najčešće bi se pravila beskvasna pogača, uštipci, fritule te bakalar. Domaćice bi se oko pogače posebno potrudile, te bi je ukrašavale otiscima vilice, čaše ili kapuricom od žira. Pogača se koristila i u važnim ritualnim radnjama. Domaćin ili domaćica stali bi na vrata od staje i pazili koja je ovca ušla prva a koja posljednja. Za to vrijeme svi članovi obitelji su molili anđeoski pozdrav ili tri Očenaša i tri Zdravomarije, a domaćica bi poškropila staju i stoku svetom vodom. Nakon toga, pastir ili pastirica, bi uzeli pogaču i dali prvoj ovci da je zagrize, a onda su od iste pogače ostali članovi obitelji odlomili po komad i jeli. Zadnjoj ovci bi se iz bukare dalo vina, a nakon nje bi se napio domaćin i ona bi potom kružila dok svi ukućani ne otpiju gutljaj.
Pogača u Kotlenicama
Ritualna tradicija sa životinjama je postojala u cijeloj dalmatinskoj zagori. U Kotlenicama pogača bi se dala ovnu predvodniku, a domaćica bi mu na glavu nakapala malo svijeće koja se palila na Badnji dan. U kući bi pastir i pastirica odlomili po komad od iste pogače. Ovisno tko bi odlomio veći komad, gledalo se hoće li godina biti plodonosna za stoku ili usjeve.
Paljenje badnjaka
Badnjaci su komadi hrastova debla od kojih su se dva najveća zvali did i baba, a između njih bi se postavljao manji badnjak. Domaćin bi badnjake unosio u kuhinju (kužinu) sa pozdravom „Hvaljen Isus i Marija, na dobro vam došlo porođenje Isusovo.“, a ukućani bi odgovarali „I tebi sinko!“. Ukućani su se prema badnjacima odnosili kao prema precima, te su na njih stavljali od svakog jela po malo i zalijevali su ih vinom. Badnjake je palio najstariji muški član obitelji, a ako njega nije bilo onda bi palila udovica, dok se u slučaju žalosti u kući badnjak nije palio. Badnjaci su se palili tako da se uzme malo slame, tri puta se prođe oko komoštara i onda se baci na badnjake da izgore. Velika važnost se pridavala tome koji će badnjak prvi izgorjeti, a što je znalo dovesti i do ozbiljnih razmirica u kućanstvu. Naime, domaćica bi poticala da prije izgori badnjak did, dok bi domaćin poticao izgaranje babe, a sve kako bi ovaj koji sporije izgori dulje živio od drugoga onoga koji brže izgori.
Na badnjak domaćica je unosila vreću slame i rasprostirala je po podu, a djeca su se valjala po njoj. Djeci su se darovali orasi, bademi, suhe smokve i jabuke. Ako se neki ukućanin zvao Bože, njega su simbolično vješali o gredu dok se ne otkupi slatkišima. Kuća se nije mela do 28. prosinca, odnosno Mladinaca (Nevina dječica).
Zaštita na badnju večer
Kako bi se osigurala plodnija godina, ugarak od badnjaka dide nosio se u staju, među stoku, i on bi se koristio dogodine za paljenje novog badnjaka. Također bi se dio ugarka nosio i u polje. Zatičući iznad prozora i vrata zelene grančice, domaćica bi bršljanom kitila sve zgrade kućanstva, a sve zbog želje za buđenjem života i vegetacije čim prije. Veselje bi se obznanjivalo pucanjem iz maškula, koje su mještani sami pravili od klora, zvane klorače.
Na ponoćku su išli uglavnom svi ukućani, osim domaćice koja je cijelu noć pripremala hranu za Božić.