Habulin ni mrtvim hrvatskim vojnicima na Mirogoju ne bi dao mira

0
Foto: Snimka zaslona/TV Loki

Informacija da je Saborski odbor za ratne veterane podržao uređenje groblja poginulih vojnika NDH u Zagrebu, otvorila je ponovo latentni prijepor između ratnih pobjednika 1945. godine, koji se danas nazivaju antifašistima i poraženih u tom ratu, koje današnji antifašisti nazivaju fašistima.

Habulin i njegove civilno-medijske trupe osporavaju poginulim vojnicima NDH pravo na naziv “hrvatski vojnici”, a medijski protagonisti tzv. antife, poginule ustaše i domobrane jednostavno svode jedino na pojam – kvislinzi.

Valja odmah reći da Republika Hrvatska nikada neće biti zaokružena država dok u njenoj utrobi tinja taj sukob. Ne govorim o javno-polemičkom sukobljavanju pojedinaca i grupa, govorim o institucionalnom razdoru, u kojiem ne smije postojati takva dvojbu u državnim i javnim institucijama i ustavno-zakonskom poretku.

Nije to banalno, nije ni nebitno ili nepotrebno pitanje, jer od simbola i na simbolima živi i razvija se nacija. U svim elementima nacionalnog razvoja, a tu ću se opet pozvati na znalačku teološko-filozovsku poruku pomoćnog zagrebačkog biskupa Šaška u Vukovaru.

Raskorak koji Habulin sa svojim nezanemarivo brojnim istomišljenicima, s Pupovcom i antifama pokušavaju nametnuti današnjoj Hrvatskoj izrazito je razoran, destruktivan i s moralnog stajališta izrazito nemoralan. Kad bi se u današnjoj Hrvatskoj doslovno primjenjivalo pravilo apsolutnog prava ratnih pobjednika na arbitražu društveno-institucionalne naravi, gadno bi stradali Habulin i njegovi navodni antifašisti, još gadnije Pupovac i njegovi srpski antifašisti s paradigmatskim izvorištem u Srbu.

Jer, kvislinzima se moglo do 1990. godine nazivati ustaše i domobrane s nasilnog, totalitarnog i manjinskog stajališta, nasuprot golemoj većini hrvatskog naroda.

Prvi slobodni izbori, zatim referendum o samostalnosti, srpska i tada još uvijek jugoslavenska agresija na Hrvatsku, potom obrana zemlje i hrvatska vojna pobjeda Olujom i nakon toga reintegracijom, koja je, što je sjajno uočio Mario Stefanov, bila samo civilizacijski i politički eufemizam za klasičnu predaju srpskih snaga u Podunavlju, stvari su doveli na potpuno drugačiji povijesni kolosjek.

Svim tim događajima poražen je poredak koji čini Habulinov i Pupovčev antifašizam, a Pupovčeva politička struktura u Hrvatskoj poražena je vojno, zatim građanski pomilovana milosrđem pobjednika.

Primjenjujući načelo koje danas besramno, usprkos svega navedenog, zagovaraju Habulin i Pupovac kvislinzi u punom smislu riječi su njihove preteče, sva njihova izvorišta imaju nacistički profil, a njihovo postojanje je anticivilizacijski incident. Slijedom Habulinove logike, trebala bi ih suvremena, demokratska, slobodna i prije svega pobjednička Hrvatska zatrti do preoravanja grobova i rušenja spomenika kako su to oni radili.

To što baš zbog ovoga “demokratska, slobodna i suvremena” današnja Hrvatska to ne radi, što i Habulinu i Pupovcu jamči slobodu, ne bi smjeli oni i njihove pristaše uzimati kao ohrabrenje za reafirmaciju izvorišta i simbolike poraženog zla.

Bilo bi i pristojno, i razumno kad bi to razumjeli a ne srljali i zatezali i onako do granica pucanja strpljenje hrvatskog naroda.
Sa stajališta kvalifikacije vojnika državnim poretkom pod kojim i pod čijim simbolima su se borili, pogotovo prema političkim i državnim posljedicama te borbe, hrvatska povijest bi nastala tek od 1990. godine.

A to bi bilo klasično velikosrpsko oduzimanje povijesnosti hrvatskom narodu, pa nitko s državotvornim senzibilitetom nikada ne bi smio pristati na takvo polazište.

Primjenjujući Habulinovu i antifa logiku, ako su ustaše i domobrani služili samo okupatoru, a nikako ideji hrvatske državnosti, onda su partizani služili isto tako okupatoru, a i simbolički, samim nazivom države, negaciji hrvatske državnosti.

S povijesnog stajališta, a pogotovo u povijesnom kontekstu uspostave današnje Hrvatske, Jugoslavija je bila potpuna negacija hrvatske državnosti, što se u povijesnom kontekstu ne može reći za NDH.

S druge strane, povijesni kontekst postojanja NDH, postojanja ustaša i domobrana, bez obzira na gubitničko međunarodno svrstavanje NDH i ratni poraz, bilo je prisiljeno i uvjetovano jednim dijelom političkim odgovorom na velikosrpsku diktaturu u Jugoslaviji do 1941. godine, drugim dijelom snažno određeno svjetskim ratom.

NDH i građanski rat na njenom prostoru tada, nikako ne može izuzeti iz konteksta Drugog svjetskog rata, gdje su obje strane u tom građanskom ratu, bile u bitnome podložne velikim silama i velikim idejama.

Hrvatske snage su nastale uz odobrenje okupacijskih sila, Njenačke i Italije, partizanske snage su nastale integracijom početnog srpskog ustanka protiv hrvatske države, pobune protiv Talijana, a sve je potčinjeno internacionalnoj komunističkoj ideji i politici tadašnjeg SSSR-a i Staljina, kome je Tito politički, ali i vojno koncem rata i to u presudnom smislu bio podređen u istoj mjeri kao Pavelić Hitleru.

Kako god njemačke i talijanske okupacijske snage nisu donijele slobodu hrvatskom narodu, iako je dopuštena uspostava NDH, tako ni sovjetske armije na putu kroz Hrvatsku s pridruženim jugoslavenskim armijama nisu donijele slobodu hrvatskom narodu. Recipročno i posljedično gledano, neusporedivo krvavije su i pogubnije bile posljedice marša jugoslavensko-sovjetskih armija.

Primjenjivati taj kontekst, reafirmirati tu pobjedničku poziciju, zanemarivati rukopis tadašnjih pobjednika na hrvatskom narodu i uspoređivati to s hrvatskim oslobodilačkim ratom protiv srpske agresije kojim su s hrvatskog naroda strgani okovi Habulin-Pupovčevih “osloboditelja” te na temelju toga s pozicija pobjednika iz 1945. i poraženih 1990- 1998. godine, arbitrirati tko je, a tko nije bio hrvatski vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata je drskost bez presedana.

Ustaše i domobrani su i formalno bili hrvatski vojnici, a partizani su to bili samo jednim dijelom zbog komunističkog internacionalizma, zbog jugoslavenske paradigme.

Na stečevinama partizanskih brigada formirana je JNA koja je bila smrtni neprijatelj hrvatskom narodu 1990-1995. godine i instrument srpske agresije na Hrvatsku, koristeći u toj agresiji i stvarno i formalno simboliku navodnog Habulinovog antifašizma.
Dakle, tko je bio kvisling, tko stvarni fašist, tko nacist, tko danas ima pravo na iskaz poštovanja Republike Hrvatske?

Habulin i njegovi antifašisti ne zavrijeđuju poštovanje, zavrijeđuju prjezir. No, na žalost, i oni su Hrvatska.

Zbog toga im treba ukazivati milosrđe slobode, prjezirati njihova moralno-politička izvorišta i ne ponašati se kao oni, jer bi taj model habulinskog ponašanja poništavao hrvatsku tisućljetnu povijesnost u kojoj su “habulini” zanemarivi, koliko god iz neposredne perspektive ružan incident.

Hrvatska se radi svoje budućnosti treba pokloniti svim hrvatskim vojnicima kroz povijest, bez obzira pod čijom su se zastavom borili, jer valja afirmirati ideale slobode za koje su ti junaci umirali. Ti ideali su na putu dugom tisuću godina doveli hrvatske vojnike pod hrvatski barjak 1990. godine. Da nije bilo toga puta ne bi bilo današnjih hrvatskih vojnika.

Marko Ljubić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here