Već neko vrijeme srpski protektorat, a inače poznatiji pod imenom Crna Gora, ima prilično delikatan zadatak da za korist svojeg “drugog oka u glavi” “dejstvuju” kako bi ono postiglo još jednu pobjedu nad genocidnom Hrvatskom.
Tako se sastali “junaci” u bivšem Titogradu i onako “demokratski” izglasaše “Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu”. Specijalni rat Crne Gore protiv Hrvatske je započeo, a srpski se posredno samo nastavio. Režiser ove ofucane melodrame u Beogradu zadovoljno trlja ruke. Zašto se uopće bavim ovim balkanskim “plovećim” kazalištem? Ne bi bilo vrijedno tinte i papira da nedavno u posjetu Crnoj Gori nije bio hrvatski ministar vanjskih poslova.
Velika i moćna Crna Gora pokazala je simpatije i razumijevanje za “tuđmanovce”. Rukovali su se i grlili pred kamerama, izmjenjivali riječi o suradnji, dobrosusjedskim odnosima i slične vanjskopolitičke floskule, ali kad je hrvatski ministar poželio posjetiti hrvatski školski brod Jadran koji su 1990.g. naši dragi “prijatelji” maznuli, dobio je “bugarski grb”. Sada, kao kruna diplomatske lakrdije, dolazi nam rezolucija o jasenovačkom genocidu po “direktnoj komandi” iz Beograda.
Sada na scenu stupa famozno hrvatsko političko poltronstvo. “Drugom oku” je diskretno dato do znanja da je ovim gafom doveden u pitanje europski put Crne Gore. Taj “oštar i direktan” potez hrvatske diplomacije izazvao je salve smijeha kod dobrohotnih Crnogoraca koji sada, predvođeni srpskom vlašću, ionako više ne mare postati članicom EU-a. Dosta im je da ih EU obilato financira iz pretpristupnih fondova. Zato su se Crnogorci počeli tresti od smijeha.
Sluganska snishodljivost
Čuli su i za izjavu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela koji je odmah upozorio “beskompromisne” Hrvate da zaborave bilo kakvo kažnjavanje Crne Gore blokadom pregovora. Uglavnom, Hrvatsku svatko može pljuskati kako mu se prohtije, bez ikakva straha od sankcija. Ponašamo se tako sluganski snishodljivo da izazivamo gađenje ozbiljnih nacija.
Tko je našim političarima rekao da je takvo ponašanje “duh suradnje i tolerancije”? Ponašamo se kao da nismo dobili Domovinski rat sa Srbijom i Crnom Gorom. Lijepo je biti u dobrosusjedskim odnosima sa susjednim državama, ali samo ako su one korektne u tim odnosima.
Ako nisu, treba oštro odgovoriti kao što to čine normalne države, članice EU-a. Očito naš Ministar primjenjuje ono što je jednom rekao Alan Ford: “Bolje je hrabro se povući nego se kukavički boriti”. Nedavno je moj klijent koji živi u Norveškoj rješavao neki svoj spor s
partnerom iz Murskog Središća. Znao je da je to slovensko ime, pa se zanimao kako se to ime piše u hrvatskom jeziku. Malo se iznenadio da je to hrvatski grad sa slovenskim imenom.
Dopuštamo da nam povijest pišu ‘elitni’ povjesničari
Ok, ima toga i drugdje i nije nešto neobično. Nije to ništa, rekoh. Ali Slovenija npr.: ima vojarnu na Svetoj Geri, a ona je odlukom Arbitražnog suda pripala Hrvatskoj. Dugim riječima, postoji slovenska vojarna sa slovenskom vojskom na neosporno hrvatskom državnom području. Kad sam mu to ispričao, moj klijent “Norvežanin” me sažalno pogledao, ali se pristojno suzdržao od daljnjih komentara. Međutim, ne
trebamo se previše čuditi poltronstvu naših političara kad dopuštamo da nam povijest pišu i tumače “elitni” povjesničari poput Klasića, Jakovine, Markovine…
Zašto nam onda ne bi povijest počeli pisati i Crnogorci, Srbi, Slovenci, Mađari, Talijani… Jadna li si Lijepa naša Hrvatska… Jedna druga moja stranka mi kaže da ima neke kombinacije za biznis, ali ni jedna nije ispod deset godina robije…