Povodom 107. rođendana Hajduka razgovarali smo sa, do nedavno aktualnim a sada počasnim, predsjednikom Torcide Dugopolje. Prošli smo puno tema, a cijeli razgovor donosimo vam u nekoliko nastavaka, jedan za drugim.
U prvom dijelu razgovaramo o tome što Anti Hajduk znači, o njegovim prvim utakmicama te utakmicama za vrijeme Domovinskog rata.
Ante, reci mi koji je tvoj odnos prema Hajduku? Šta za tebe Hajduk znači? Kako je sve to počelo?
Ah, Hajduk za mene…
Znaš kako je Dugopolje bilo? Dugopolje ti je sportsko misto. Počevši od Jurice Jerkovića i Veljka Rogošića. Oni su bili uzor dok sam ja bija mlađi. Veljko Rogošić je cili svit otpliva. Dugopolje je živilo u tom sportskom zanosu zbog Veljka Rogošića.
U to vrime je doša Jurica Jerković, nogometaš Hajduka. Čin je on doša, a i prije, svi oni stariji išli su na utakmice. Plazibati su bili jedni od opasnijih. Cilo selo je išlo, bilo je po 200 ljudi na utakmici. Išli su autobusima, svaku utakmicu u Splitu su gledali, a i na gostujuće su išli. Meni su stariji pričali, „E kad smo bili su Mostaru, kad smo bili u Beogradu, u Zagrebu. Mi kad bi došli u Zagreb, mi bi bili glavni“. i tako ti je sve to počelo.
Koja je tvoja prva utakmica koje se sićaš?
Sićam se da sam počea ić na Hajduka kad sam bia 7., 8. razred. Vodila me sestra, Bambino i neki stariji. Iza Plinare s južne strane sa zgrada san gleda utakmice. To je moja prva utakmica koje se sićam, onako kroz maglu. Kasnije, kad sam iša u srednju školu bija sam na svaku. U srednjoj školi si mora bižat na utakmice. Ja sam iša u građevinsku školu, a u tehničkoj školi bi ti doša Gudelj, Vujović i još 4-5 igrača Hajduka. Oni bi došli u školu, a mi bi gledali priko žice di su. Onda ti je igrač bija pojam, a ne ka sad. Sad vidiš igrača, šeta po gradu niko ga ne pripozna. Prije kad bi vidija Juricu Jerkovića, trčiš, gledaš di je, ko će ga prije uvatit. Onda nisi ima ulaznicu, nego si gleda sa stabala. Uglavnom si bija oko stadiona, Starog placa, šeta, gleda.
Koja ti je najdraža utakmica Hajduka?
Najdraža utakmica mi je bila Hajduk – Dinamo u Splitu kad je bilo 50-60 iljada ljudi. Ta mi je najdraža. Krcat je bija stadion. Onda su pivali, šta sad ja ne volim, „Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska“. A bilo je predratno stanje pa su pivali hrvatske pisme.
A koje utakmice ti je najviše ža?
Najviše mi je ža kad sam bija u Ljubljani u vojsci, onoj stare Jugoslavije. Igra je Hajduk i HSV u Splitu. Nisam moga doć. Utakmica je bila navečer na televiziji, a nama starješina nije tija dat da gledamo utakmicu. I onda je nas četvoro Dalmatinaca uteklo. Bija je jedan sa Brda iz Splita, jedan iz Opuzena i jedan iz Trogira. Otišli smo u neko selo gledat utakmicu, a za nama je došla vojna policija i onda smo dobili tri dana zatvora. To je osjećaj koji pamtim iz one vojske. Kasnije kad san se vratija, svaka je bila moja. Tako sve do 90-te, do rata. Po ciloj Jugoslaviji sam iša. Svaki grad, svako selo, svako misto. Vanka nisan iša, jer nisan ima putovnicu, a nisan je nikad ni pravija. Nije ni moja ekipa išla vanka iz istog razloga. Jedino kad bi išli u Italiju do Trsta.
Jesi li iša na Hajduka za vrime rata?
Kad je došlo do Domovinskog rata, bija sam u dubrovačkom zaleđu. Iz tog razdoblja mi je ostala lipa utakmica u sjećanju, mislim protiv Ajaxa. Hajduk je igra Ligu prvaka. Mi bi tražili autobus da možemo ić u Split gledat utakmicu, nas 40-50. Išli bi ujutro rano, a vratili se odma poslije utakmice. U Split bi javili da nam ostave dovoljno karata.
A nakon rata opet san iša na svaku utakmicu sve do dana današnjega. Vanka nisan iša jer, kako san reka, nisan ima putovnicu. Kad se igralo protiv Fiorentine, Torcida je rekla kako će se moć ić sa osobnom u Italiju. I kad smo došli do broda nisu dali da se ukrcaš ako nemaš putovnicu. To mi je bilo ža, ali išlo je ovih iz Dugopolja desetak.
Koliko si proša nogometnih terena po Hrvatskoj?
U Hrvatskoj san obiša sve terene do unazad 5-6 godina. Di god je Hajduk igra, pa i ona najmanja sela. Protiv Vinogradara na kup utakmici smo stali u vinovoj lozi i gledali utakmicu. S Hajdukom sam obiša Hrvatsku uzduž i popriko.