“Platforma Možemo! na vlast je došla nakon poprilično autokratskog upravljanja gradom, dakle, na platformi novog – novih politika, nudili su nešto drugo, drugačije, revolucionarno, a sada vidimo kako to nešto novo i nije baš novo, posve je isto”, kazao je politički analitičar Ivica Granić u razgovoru za portal Direktno komentirajući aktualna događanja u Gradu Zagrebu – od kadroviranja u Holdingu, bolnici Srebrnjak do zbrinjavanja biootpada.
Političkog analitičara Granića najprije smo upitali je li iznenađen situacijom u Holdingu. Drame koje se događaju u gradu Zagrebu, prije svega u Holdingu, koji je ključan i koji je srce grada, nisu ga iznenadile, kaže.
Svoju tvrdnju potom dodatno pojašnjava:
“Jedino me iznenadila dinamika kojom su isplivale na površinu, moram priznati kako nisam očekivao tako brzi raspad sustava, platforma Možemo! obnaša vlast svega četiri mjeseca, a toliko se toga dogodilo. Nažalost, čak niti za političke protivnike ovo nije situacija za naslađivanje, jer je u pitanju sudbina mnogih građana”.
Prevelik zalogaj
Na žalost, nastavlja, pokazuje se ono o čemu je, u više navrata, ukazivao još i prije izbora “kako je u pitanju jedna netransparentna ekipa, bez ikakvih realnih programa, jer ono što smo vidjeli u tim programima je ništa drugo nego ogromna lista lijepih, ali nerealnih želja, bez suštine, bez smisla”.
“Osim toga – sada je to jasno – oni nemaju elementarne kapacitete u smislu upravljanja ovakvim složenim sustavom, nemaju ljude, kadrove, nemaju potrebne znanja, iskustvo, a na poklon su dobili jedan strahovito složen i kompliciran mehanizam koji se zove Grad Zagreb. Odnosno zagrebački Holding. Bojim se da je u pitanju prevelik zalogaj za njih, ali i za puno veće i ozbiljnije organizacije njihove”, pojašnjava.
Platforma Možemo! na vlast je, kaže, došla nakon poprilično autokratskog upravljanja gradom, dakle na platformi novog, novih politika, nudili su nešto drugo, drugačije, revolucionarno, a sada vidimo kako to nešto novo i nije baš novo, posve je isto.
“To se u političkoj komunikaciji zove obmanjivanje vlastitog biračkog tijela. Dakle, obmanuli su i birače koji se sada pomalo trijezne. Tako to ide u politici – zanos traje kratko, ali triježnjenje dugo”, ističe.
Bivši član uprave Ante Samodol je iznio poprilično teške optužbe na njihov račun, on tvrdi kako tu nije riječ samo o neznanju ili nedostatku kadrova.
“Gospodin Samodol je u pravu. U Zagrebu i dalje iz sjene vladaju određene interesno poslovne grupacije, prije su bile one povezane s pokojnim gradonačelnikom, sada su u pitanju one koje su povezane s platformom Možemo!, razno raznim Roglićima, Bajakićima i družinom. Da stvar bude još i gora bojim se kako je to čak i logično. Naime, imamo skupinu ljudi koja nema elementarne kapacitete, nemaju kadrove, nemaju potrebne vještine niti znanja, jedino što imaju to su strahovite ambicije koje sežu čak do nacionalne razine, dakle oni se jednostavno moraju s nekime povezati. Logično je da ako nemate elementarne kapacitete za ozbiljno obnašanje vlasti da će te negdje potražiti saveznika”, rekao je dodajući da je siguran da će svakim danom bivati sve gore, odnosno tonut će iz afere u aferu.
Razlika između aktivizma i realne politike
Zbog čega je baš tako, upitali smo potom.
Granić objašnjava:
“Platforma Možemo! su aktivisti, oni nisu političari, oni su strana franšiza, njima je netko izvana rekao: ‘Mi smo vas odabrali, evo vam i novac, upute, i krenite’. Pretpostavljam kako jedan dio tog članstva tek sada shvaća da postoji ogromna razlika između, figurativno rečeno, valjanja po Cvjetnom trgu i po Varšavskoj i vođenja Grada.
Nije aktivizam, da se razumijemo, sam po sebi loš, no ogromna je razlika između aktivizma i realne politike. A kod nas se dogodilo da čak u nekoliko izbornih ciklusa, u nekoliko različitih gradova, takvi ljudi uskoče u prvi plan realne politike, Zagrebu je to platforma Možemo!, u Dubrovniku je u pitanju platforma Srđ je grad, u pravilu nastupaju pod agendom zelene ili okolišne ljevice, a u biti radi se o manje ili više radikalnim ekstremističkim skupinama lijeve provenijencije”.
Potom je spomenuo Darka Richtera koji je podnio ostavku na čelno mjesto dječje bolnice Srebrnjak.
“Čovjek se nakon imenovanja suočio s ogromnim problemima, s više desetaka milijuna nepodmirenih a dospjelih obveza, razmišljao je kako to riješiti. Tražio je razgovor s gradonačelnikom Tomaševićem koji ga nije niti primio, ali mu je Sandra Benčić, vjerovali ili ne, u razgovoru jedino kazala kako ne smije sudjelovati u ‘Hodu za život’. A o tim troškovima i problemima niti riječi. Ispostavilo se kako je glavni problem gospodina Richtera zapravo njegov katoličko – konzervativni svjetonazor, a stručnost mu nitko nije niti dovodio u pitanje. Naravno da je podnio ostavku”, rekao je.
‘Našli smo vas preko interneta’
Na pitanje je li aktivizam nužno loš, naš sugovornik odgovara:
“Nemam ništa protiv aktivizma, kako rekoh aktivizam nije loš, vi čak i iz aktivizma možete uskočiti u realnu politiku, ali je potrebno da u međuvremenu prođete barem elementarnu političku međufazu, kako biste barem donekle bili osposobljeni baviti se politikom. A ne ovako, figurativno rečeno, iz faze valjanja po Cvjetnom trgu u poziciju apsolutnog vladara grada. Iz očitovanja Samodola nakon njegove smjene shvatili smo kako oni ljude zapravo traže na Googleu, on ih je na prvom sastanku priupitao ‘zašto baš ja’, ‘kako ste uopće došli do mene’. Odgovor je bio ‘našli smo vas preko interneta'”.
Ali građani su sve to znali, a dali su im povjerenje, kako to, zanimalo nas je.
“To je dobro pitanje. I to iz više rakursa. I ja se često pitam što se to dogodilo s građanima grada Zagreba da su ovako promašeno reagirali. Mislim da se odgovor krije u dvije točke”, kaže i nastavlja:
“Prvo, bojim se kako je Zagreb sociološki, ali i kulturološki, zapravo obolio. I to jako davno, još u vrijeme prevrata nakon Drugog svjetskog rata. Zagrebu je tada promijenjena kompletna struktura, dobrim dijelom je nestala, odnosno ubijena je, njegova kulturološko – građanska odrednica srednjoeuropske metropole, pod čizmom novih trendova Grad je klizio u balkansku kaljužu, a taj trend se, na žalost, nastavio i u narednih pedesetak godina. Sve je kulminiralo nekakvim surogatom trule kvazi purgerske glembajevštine i preživjelog kripto jugoslavensko – boljševičkog mentaliteta, posebice u strukturama kulture, a to i je najvažnije”.
“Da budem posve otvoren, već odavno sam shvatio kako Zagreb nije ono što smo mi o njemu nekada mislili, sanjali, dakle mi koji smo, oboružani našim shvaćanjima idealiziranog Zagreba, tu došli učiti, studirati, raditi, živjeti. Možda zvuči paradoksalno, možda će se netko i naljutiti, ali se bojim kako smo upravo mi, dakle mi koji smo došli iz provincija Zagorja, Podravine, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Like, banovine, Dalmacije… da smo upravo mi, mala, tiha došljačka manjina, koju je usmrđena Glembajevština konstantno odbacivala, da smo upravo mi bili ta zadnja crta obrane upravo tog i takvog, starog, građanskog, agramerskog, srednjoeuropskog Zagreba, a ne Zagreba personificiranog u platformi Možemo!”, nastavlja.
Parafrazirao je pokojnog Vladu Gotovca: “Zagreb je bolje sanjati, nego ga živjeti” pa poručio:
“Nažalost, njih, dakle tih drugih, je bilo puno više, imali su puno veće kapacitete, novac, i mi smo tu bitku izgubili. A jesmo li rat, to ne znam”.
‘Oporba ne može baš ništa’
S druge strane i politički puno iskusniji narodi su znali pogriješiti, ističe.
“Poput recimo Podemosa! u Španjolskoj, koji su obnašali vlast, a sada su u totalnom rasulu. Također, u vrijeme izbora platforma Možemo! je imala toliku medijsku potporu, toliku logistiku, kao nikada nitko do sada, čak bi se usudio kazati još od 91. Tako da im nije bilo teško uvjeriti birače i predstaviti se kao jedina alternativa koja može nešto promijeniti, da su i SDP, i HDZ, i DP, i MOST i svi drugi zapravo isti, klasični klijentelisti i umreženi lopovi koji funkcioniraju samo na temelju poslovnih interesa”, govori.
Oporba upravljački ne može učiniti baš ništa, jer Možemo! u koaliciji s SDP-om praktički samostalno upravljaju Zagrebom, smatra.
“Znači, oni su apsolutni vladari Zagreba. No oporba može tražiti da se govori, mogu izvještavati javnost o svemu što se događa u Skupštini, u klubovima, mogu predlagati određena rješenja, koja će vrlo vjerojatno većinom biti odbijena, ali ipak. To je politika, treba se boriti i nadati kako građani ipak vide, čuju, kako će nagraditi one koji se bore pošteno, dosljedno, iskreno”, kaže nam Granić.
Upitan ima li spasa za veliki zagrebački Holding, politički analitičar odgovara:
“Možemo! i dalje neprestano govori o kosturima iz ormara. To je za mene prvi znak uzbune, prvi znak panike i nesposobnosti. Jer, ako netko i nakon četiri mjeseca govori o kosturima, on o svome poslu ne zna ništa. Zaboga, jasno je kako postoje kosturi, a gdje ih nema, gdje to ne postoje, no nakon određenog protoka vremena na to se više ne možete pozivati”.
Kada je riječ o platformi Možemo!, ne vjeruje u nekakve velike kosture iz ormara. U pitanju je, pojašnjava, ekipa koja je Bandiću, skoro petnaest godina, doslovno puhala za vratom, pratili su svaki njegov mig, potez, korak, logično je onda zaključiti da su vrlo dobro znali u što su se upetljali i kamo su krenuli.
“Oni su morali računati na te eventualne kosture. U krajnjoj liniji, mogli su u svojim programima prije izbora, u javnim nastupima i tako dalje, to uvrstiti i obavijestiti građane o predmnijevanim kosturima. Zaključno, smatram kako oni tom pričom o kosturima zapravo traže alibi za nesposobnost, a bojim se i za puno gore stvari koje građane tek očekuju”, rekao je.
Transparentnost ili glumljenje demokracije
“Sad su se, najnovije, zapetljali u nekakvu mrežu natječaja, imenovanja. Naime, stručnjake koji bi trebali obnašati i najvažnije funkcije traže putem interneta. Osobno smatram kako u tu lijevo populističku sagu o velikoj transparentnosti i biranju pročelnika putem natječaja ni mala djeca više ne vjeruju.
Svojevremeno sam pitao jednog od bliskih gradonačelnikovih ljudi zbog čega Tomašević ne bi sebi mogao odabrati najbliže suradnike, pročelnike, predsjednike uprava, zbog čega ih ne bi mogao osobno imenovati, dakle bez natječaja. I točka. To je gradska vlada, izravno imenovana, i u tome nema ništa lošeg. Ali, onda tu ne bi bilo mjesta za jeftini ljevičarski populizam i podilaženje građanima”, govori nam.
Šumovi u komunikaciji na relaciji Tomašević – javnost
Ante Samodol je iznio teške optužne na Možemo!, do u detalje je opisao neke situacije od načina na koji je ušao u Holding pa do razlaza. Koliko to šteti Možemo!, upitali smo.
“Nevjerojatnim se čini, ali gradonačelnik Tomašević se do dana današnjega na to nije osvrnuo. Što je, smatram, ogromna pogreška. Inače, malo po malo već dolazi do šumova u komunikaciji na relaciji gradonačelnik – javnost. U početku je to bilo bolje, sada već kasne s odgovorima, ne zna se kome je otišao upit, pa malo sačekajte… i slično tome.
Samodol je išao vrlo precizno, mislim čak kako je time i sebi naštetio, pretpostavljam da će ubuduće svatko onaj tko ga bude htio angažirati ipak još jednom razmisliti. No i njega treba shvatiti, nije htio s te važne pozicije tek tako otići, kao gubitnik, ipak je rekao evo ja sam pokušao nešto, ali s ovim ljudima i ovakvim načinom upravljanja – ne ide”, odgovara Ivica Granić.
Profesionalno gledano, pojašnjava, Tomašević je jako pogriješio što nije ovu situaciju bolje komunicirao.
“Kašnjenje u komunikaciji, takozvani komunikacijski vakuum, jako je loš za organizaciju, Gradonačelnik ima te konferencije za medije svakoga utorka, ali kada se iste sadržajno analiziraju shvatite kako tu nema ništa konkretnog, većinom demagogija i zadovoljavanje demokratske forme. Paradoksalno je to što se ovakve grupacije, poput Možemo!, u razni međunarodnim centrima upravo treniraju baš za uspješno komuniciranje, manipuliranje, posebice za krizno komuniciranje, ovi naši očigledno nisu dobro naučili lekcije”, govori i nastavlja:
“Osim toga, nemojmo zaboraviti i kako su se odmah nakon izbora pokazali kao jako nevjerodostojni, dakle svi ti Kekini, Matule, Raukar, Benčić, Korlaeti, Posavci, svi ti deklarirani predizborni siromašni bogeci i vrli borci za socijalnu pravdu, otkrilo se, imaju i po nekoliko kuća i stanova, desetine i stotine hektare šuma, neki su čak prodavali stanove u centru koje su od Grada dobivali kao zaslužni građani, što je krajnje nemoralno”.
Na pitanje ima li uopće u Zagrebu menadžera koje bi Tomašević mogao angažirati u Holding, Granić odgovara da ima.
“Imamo zasigurno barem stotinjak – dvjestotinjak vrhunskih menadžera koji bi mogli upravljati Holdingom. No, nažalost, njih su većinom najprije uzele strane firme, a onda kasnije i ozbiljne domaće. Što je zajedničko tim firmama? Imaju višestruko veće plaće od onih u Holdingu, tako da je tu stvar posve jasna. Inače, kad smo već kod menadžera, da sam ja bio na mjestu Tomaševića nikada u Holding ne bih imenovao niti Vukovića, a niti Samodola, to su ljudi koji su uglavnom radili u javnim poduzećima, to nisu ljudi koji su došli iz realnog sektora. A nama upravo takvi trebaju”, smatra.
Hoće li blokada od strane Pripuzovih tvrtki blokirati Holding?
“Ma niti blizu, to su bedastoće, posve promašene i neutemeljene tvrdnje. Petar Pripuz je ljut i prijeti praznom puškom. On koristi oružja koja ima. Ali, badava. Ove blokade, to je zapravo ubod komarca. Zagreb to može bez ikakvih problema platiti. Znači, radi se o poremećenim odnosima, Pripuz radi ono što je logično, ide u prisilne naplate jer vjeruje kako će izgubiti poslove s Gradom.
Da misli da će ih dobiti, to ne bi radio. Te ovrhe su više priča za javnost, one nisu niti velike niti strašne. Poznato je kako Zagreb ima prihod devet milijardi godišnje. Ako odbijete nedjelja, dakle imamo 300 dana, to znači da Zagreb svaki dan uprihodi 30 milijuna kuna, što je duplo veći iznos od svih Pripuzovih ovrha. Znači, Zagreb to može isplatiti u jednom danu, ali ne želi, izvlače se na prioritete u plaćanju”, govori nam naš sugovornik.
Zbrinjavanje biootpada
Tomašević je za posao zbrinjavanja biootpada, jedan od najvrednijih poslova nove zagrebačke vlasti težak 36 milijuna kuna, odabrao tvrtku poduzetnika Petra Pripuza, vlasnika C.I.O.S Grupe.
Granić ističe da je Tomašević nudio kojekakva rješenja za vrijeme izborne kampanje. “Samo mogu reći – niti ima ljude, a ni rješenja”, poručio je.
Ponovio je kako je “Tomašević počeo shvaćati kako je valjati se po Zagrebu i upravljati gradom nije isto” te da će “vjerojatno slijediti sudbinu sestrinskih stranaka u Europi, prije svega španjolskog Podemosa, koji su praktički nestali već nakon prvog obnašanja vlasti”.
Politička budućnost
Ima li Možemo! političku budućnost. Granić kaže:
“Nitko nema čarobni štapić da kaže bit će baš tako i tako. No do nekih budućih pretpostavki analitički ipak možemo doći. Najprije valja konstatirati kako pobjeda Možemo! na izborima nije bila rezultat kvalitete kandidata. Izabrani su kao podnošljiva alternativa, jer nikog drugog nije bilo, Tomašević je bio najbolji kandidat u društvu drugih bezimenih kandidata, Joško Klisović ulogu je prihvatio vidljivo nevoljko, a HDZ je ubacivanjem u igru Davora Filipovića grad zapravo servirao bilo kojem suvislom protivniku”.
Tomašević zasigurno zna kako je popularnost u politici zapravo jako sklizak teren, navodi Granić.
“Lako ju je stekao, bio je u situaciji kada mu je protivnički tabor bio sastavljen od potrošenih političara, koji su zastupali jednako potrošene ideje. Posložilo mu se. Dio birača platformu Možemo! zasigurno doživljava kao nekoga tko vraća nadu u politiku, nekoga tko nudi mogućnost promjena. Sada su u situaciji, dakle nakon osvajanja Zagreba, da se ogledaju i na nacionalnoj razini, jasno ako prije ne izgore u Zagrebu. U suprotnom, ako izgore, doživjet će sudbinu Mosta, koji je također u politiku ušao populističkom retorikom i najavama velikih promjena, a baš poput Možemo! s jako malo znanja o vođenju grada, odnosno države”, rekao je.
‘Moraju konačno početi nešto raditi’
“Kako, s kime, i na koji način, ne znam, ali ako misle nešto postići i ostati u politici, moraju konačno početi raditi. Građani grada Zagreba moraju prepoznati promjene, moraju osjetiti da bolje žive, nema više izvlačenja na ovo ili ono, platforma je znala da dobiva polu mrtav grad i neodržavanu infrastrukturu. To je prvi uvjet opstanka, dakle promjene na bolje, ako žele ostati u mandatu do kraja. A ako izgube Zagreb, ili prije ili nakon mandata, mogu zaboraviti i na nacionalnu razinu, od toga neće biti ništa”.
S druge strane, građani su im, zbog ovih ili onih razloga, ipak dali mandat i to treba poštovati, kaže.
“Za sada su se pokazali tek kao platforma bez znanja i bez jasne političke orijentacije, ali i bez osjećaja odgovornosti prema biračima koji nisu iz njihova tabora. Jasno je i kako preuzeti Zagreb nakon Bandića, sa svime što se u tom paketu povezuje, nije nimalo lako. No to je politika, tu se ponekad igra na sve ili ništa, oni su znali što ih čeka, kazali su da su spremni ući u borbu, to treba poštivati. Ali, vjerojatno onda znaju i da za njih politički neuspjeh u ovom mandatu, u gradu Zagrebu, za njih zapravo znači i politički suicid”, zaključio je politički analitičar Ivica Granić u razgovoru za portal Direktno.
Anita M.
