|KOLUMNU PIŠE: Željka Bonacin

Kad se sjetim starih kuhinja iz djetinjstva, najdraža su mi sjećanja na vezene krpe koje su bile ovješene iznad štednjaka ili umivaonika. Najčešće su bile izvezene plavim koncem, znala bi se naći i poneka urađena crvenim ili zelenim koncem, a sadržavale su duhovite ili poučne poruke, uglavnom o domaćici i njenom kuhanju, ali ih je bilo i o drugim događanjima u svakodnevnom životu, međuljudskim odnosima, očekivanjima, ljubavnim romansama i različitim životnim situacijama. Ne sjećam se da smo imali poseban naziv za te vezene krpe, bila je to jednostavnostavno “krpa za na zid”, tek sam poslije puno vremena saznala da im je naziv “zidnjak” ili “kuvarica” i da te vezene krpe nisu izvorno Hrvatske, već su bile prisutne u  kuhinjama cijele Europe a nastale su negdje između dva rata, a možda i ranije.

U našim krajevima vezenje tih zidnih ukrasa bio je hobi i razbibriga domaćica, najčešće u zimskim mjesecima, kad je bilo manje poslova u kućanstvu. Žene bi se okupile i radile ručne radove. Kuhinja je u to vrijeme bila centar obiteljskih okupljanja, praktično se cijeli svakodnevni život odvijao u tom prostoru. Domaćice su, usput radeći i neki drugi posao, sjedile za kuhinjskim stolom i preslikavale shemu za “zidnjake” pomoću indiga i olovke, te vezle po bijelom platnu različite uzorke i tekstove riječi koje su im se sviđale te time možda i prenosile nekome neku poruku. Osim dekorativne funkcije, te krpe su imale i praktičnu uporabnu vrijednost a ona je bila u tome da se zidovi, koji tada uglavnom nisu imali postavljene keramičke pločice iznad štednjaka, zaštite od prskanja masti i ulja po zidu. U mojim sjećanjima te krpe su uvijek bile savršeno čiste i bijele, nikad nisam vidjela da su bile uprskane mašću ili posivjele. Zasigurno je bilo veliko umijeće održavati te sniježno-bijele krpe uvijek čistima u uvjetima stanovanja bez tekuće vode i perilica, vjerojatno su se vrlo često prokuhavale na tim istim štednjacima iznad kojih su bile ovješene. Naravno da tada, kao dijete, o svemu tome nisam razmišljala kao sad.

Izvadak iz knjige Slavice Moslavac, Muzej Moslavine u Kutini

Voljela sam gledati te prekrasne bisere marljivog ručnog rada i na njima vrijedne domaćice opasane pregačom, uvijek u žurbi oko pripreme jela, i razmišljala o napisanim porukama. Najčešća je bila ona “Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori”, pa onda poruka djevojčici “Ako hoćeš kuhat znati, prije uči suđe prati”, a meni je najsmješnija bila “Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac”. Pitala bih se zašto ta kuharica nije dobila novac za namirnice i kako je ipak uspjela pribaviti nešto za skuhati. Meni su se ti prizori sa vezenih krpa činili tako stvarni, kao da negdje u susjednoj kući zbilja postoji ta domaćica i njen suprug koji joj neda novac za pripravu ručka a ipak zagleda u lonac. A na jednoj je pisalo otprilike “Kuharice kuhaj fino, pa ćeš dobit novaca za kino”, znači ako ručak nije bio po volji domaćinu, neće supruga pogledati film. Sve te poruke, dragocjeni su podatci i svjedoci o kulturi življenja jednog  naroda, o položaju žene u društvu i njenim nadama i razmišljanjima. Na njima je prikazan izgled ondašnjih kuhinja i kuhinjskih pomagala, odjeće i općenito svega što je sačinjavalo jedno vrijeme bez današnje užurbanosti, vrijeme kad su kuhinje bile  fokus ženskog života, ono oko čega se cijeli njihov život okretao. U današnje vrijeme, ti zidnjaci se nalaze vjerojatno samo kod kolekcionara starih predmeta, možda kod nekih ljudi koji vole rustikalni stil uređenja, možda ih ponetko ima u nekoj zaboravljenoj ladici ili negdje na tavanu. Ni u mojoj kući se nije sačuvala nijedna, ali u mojim sjećanjima su i sad žive slike okretnih domaćica koje se žure pripraviti jelo za obitelj i održavaju toplinu kuhinjskog ognjišta.