U Klubu knjižare Nova održana je promocija knjiga “Posljednja oaza slobodnih ljudi” i “Ljudi koji bulje u vatru” autora Željka Musića, poznatog pod nadimkom Ćile. Redatelj informativnog medijskog servisa Hrvatske radiotelevizije u Zagrebu ima karijeru dulju od 26 godina, radio je na poznatim emisijama poput “Otvoreno”, “Idemo na Zapad” i “Idemo u Ameriku”. Glumica Josipa Anković predstavila je nekoliko kratkih priča, a ugodnu atmosferu zaokružio je moderator i vlasnik knjižare Ivica Vuletić.
Povratak u Hrvatsku
Željko Musić rođen je 1967. godine u malom bosanskohercegovačkom selu Gornji Brišnik, otac je htio da postane doktor jer je bio odlikaš, ali njega je život vodio k filmu. U Zagrebu ga nisu primili, pa je tako upisao režiju na Sveučilištu York u Torontu, gdje je osvojio međunarodnu nagradu Bronze Apple za diplomski rad, dokumentarni film “Operacija Velika Srbija”. Više od šest godina proveo je u Americi, Londonu i Kanadi, a 1993. vratio se u Hrvatsku.
– Osjećao sam se kao da spavam u inozemstvu čekajući ratne rezultate, jednostavno sam se morao vratiti. Zagreb mi je tada izgledao kao selo bez struje, ali volim ga. Osijek, recimo, obožavam i osjećam se dobrodošlo, jer je cijela Slavonija izuzetno topla i ljudi su pristupačni. Sve te multikulturne zemlje u novinama izgledaju fenomenalno, ali nije tako i uživo. London mi je bio kao Brišnik, mladi redovito izlaze i opijaju se, samo imaju više novca – govori Mesić.
Nova zbirka od 13 priča “Ljudi koji bulje u vatru” tematski se oslanja na već objavljenu zbirku “Posljednja oaza slobodnih ljudi”, a obje su skup autobiografskih zgoda i antijunaka. Mnoge su nastale, kako i sam autor kaže, iz bunta, kao reakcija na društvenu, političku i umjetničku nepravdu.
– Ni Zagreb ni obrazovanje nisu uspjeli promijeniti autora. Nova zbirka pisana je domaćim jezikom, prepuna je lokalizama i turcizama, ironije i humora. Najviše me se ipak dojmila priča posvećena hrvatskim braniteljima. Imam osjećaj kao da im se Ćile htio bar malo odužiti govoreći tako otvoreno o sudbinama naših veterana – rekao je Ivica Vuletić.
Musić je i više nego ponosan na svoje podrijetlo, posebice na hrvatske i bosanskohercegovačke branitelje, smatrajući da nema potrebe za kolektivnom isprikom. Stoga i ne čudi da u njegovim djelima prevladavaju upravo zavičajni motivi i sjećanja na Brišnik.
– U poslijeratnom razdoblju Brišnik je bio jako siromašan kraj, čisti krš i kamen. U Tomislavgradu nije bilo tvornice do 1970-ih godina, narod je živio isključivo od svojih ovaca i krava. U “Oazi” čak postoji priča “Vječno gladni” u kojoj me šalju po jaja, ja jedno sirovo popijem, a odaje me mrlja na majici. Bila je to borba za svaki zalogaj, svi koji su rođeni u tako malom mjestu, zauvijek su obilježeni njime – naglašava autor.
Bogomdan narod
Boravak u inozemstvu naučio je Musića da su gotovo sve metropole po svom društvenom sastavu podjednake. Ipak, primjećuje da Hrvati vjeruju da su manje vrijedni od drugih.
– Mi stalno imamo osjećaj da su drugi bolji od nas, ali to nije tako. Nema nigdje ljepših žena nego kod nas, Miss Hrvatske Tomislava Dukić susjeda je iz mog sela. Vani su mi se uvijek čudili kako imamo fenomenalne sportaše poput Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, a svi su na potezu od 100 kilometara. Hrvati su doista bogomdan narod, jedva čekam dan kada ćemo to i sami shvatiti – ističe autor.
Što se tiče zbirki priča, Musić kaže da čitatelji očekuju sve osim – pameti. Siguran je da će mnoge nasmijati i zainteresirati, a budući da je splitska promocija okupila čak 500 ljudi, može se zaključiti da njegov rad govori sam za sebe. U planu mu je napisati i roman, no velika mu je želja vratiti se svojim korijenima.
– Želim napraviti hrvatski film kojim će se narod ponositi, može biti i komedija. Postoji scenarij, priča je odlična i ne košta puno. Mislim da ljudi vole što nisam politički korektan i ne priznajem govor mržnje, što može biti problem zbog vlasti, ali moramo govoriti istinu – zaključuje Musić, piše Elena Lukić za Glas Slavonije
Elena Lukić