Piše: Vanja Zlatović
O govoru mržnje i dr. nazivima za neprimjeren ili toksičan govor… jedno je bitno.
U pravilu će među navijačima ili pripadnicima agresivnije društvene grupe u tom trenutku stizati dvoje- i teži i ekscesniji govor ali i čvršća i žilavija vika da se nečim napadnuto ili uvrijeđeno.
Tako će Ahilej i kornjača ipak, za razliku od zagonetke, stvoriti pravu spiralu tvrdogovora.
Sigurno je pogriješila autorice prispodobe s bubama, najviše u tome što je trebala znati da će njeno flagrantno kršenje dobrih običaja biti uočeno i društveno kažnjeno, nju ne mislim braniti uopće. Ali prvo je sad priznati kao društvenu činjenicu koje su to nacionalne i društvene grupe iz kojih se tihim osvajanjem prostora toleriranog priskrbio usus, nedopustiva služnost na govor koji je generator zla na ovom i širem prostoru.
Toleranciju na živopisnost treba resetirati u interesu sviju. Ne samo u interesu agresivnijih. I ići sa reakcijama, sankcijama, diplomatskim notama i u običnom životu s prekidanjem zloupotrebe slobode govora.
Ne može Dejan Jović komentirati s pozicije zaštitnika od javnog verbalnog nasilja- on je zadnji koji može otvoriti usta o tome da je netko prešao granicu dopustivog, on je kao javni govornik po kriteriju dopustivog u javnoj polemici predstavnik taloga hrvatskog društva.
I prvi kandidat za društvenu sankciju, ne sudac nego hodajući generator civilizacijskog pada u rudimentarno verbalno nasilje.
Srpski neoimperijalizam je pokrenuo pakao devedesetih a ne neki drugi, srpski imperijalizam je opet u svom usponu a ne neki drugi. To ne znači da može govoriti nezamijećeno tko što želi na “nesrpskoj strani”, nikako.
Ali znači da kad govori na srpskoj to treba reći, treba uprijeti prstom i reći glasno. Bez buba, žaba i voden konjica u nekom nespretnom revanšizmu.
Ali da Privrednik može biti mitraljesko gnijezdo jebovasvukovarskih blasfemija i da će čitava zemlja ležati u mraku i čekati da se kojekakvi ispušu, neće. Jer žrtve pojave iz prvog odjeljka su i Srbi i Hrvati i pingvini.
