Povijest ukazanja sv. Mihaela na brdu Garganu – svetište u pećini

0
3
Foto: TZ Monte Gargano

Prvo ukazanje sv. Mihaela na Zapadu, što nam je poznato po starim knjigama, bilo je na istočnoj obali Italije, u pokrajini Apuliji, na brdu Garganu. U vremenu između 490. i 495. godine tri puta se ukazao na Monte Garganu.

Neki bogati posjednik iz Siponta imao je po padinama garganske gore na ispaši veliko stado ovaca i goveda. Jednom mu se zagubio velik bik i gospodar je s pastirima pošao tražiti ga. Ugledaše ga na jednoj litici, pred velikom spiljom, do koje se bilo skoro nemoguće popeti. Stadoše životinju zvati i mamiti, ne bi li odanle sišla, pa uzeše i vikati na njega, ali bik ni makac s mjesta.

Gospodar se rasrdi i s luka odapne strjelicu na vola, ali strjelica poletjevši zrakom do one pećine, vrati se natrag i rani čovjeka koji ju je bacio. I pastiri i gospodar preplašeni odoše s onoga mjesta, pripovjedili su tu stvar ljudima, pa i svom biskupu. Biskup, sluteći da se radi o nekoj višoj sili naredi post i molitve kroz tri dana, a i sam je postio i molio za rasvjetljenje, ufajući se da će od Boga primiti razjašnjenje o ovom događaju.

U cik zore 8. svibnja, jednog četvrtka, ukazao mu se veliki anđeo i rekao mu: “Ja, Arkanđeo Mihael, stavio sam ovog bika pod svoju zaštitu. Ovaj znak treba pokazati da je ova spilja sveto mjesto, čiji sam ja čuvar i stražar. Budete li me tamo častili, spasit ćete se.” Biskup je odmah sazvao svoju zajednicu i zajedno sa svećenicima i narodom krenuo teškim putovima do spilje koju je otkrio anđeo. Ali nitko, pa ni sam biskup, nije se usudio ući u nju, jer su neki sablasni glasovi stalno odzvanjali iz mračne pećine: “Ovdje se treba klanjati Bogu, ovdje je mjesto štovanja Boga.”

Papa Feliks, kojega su izvijestili o čudesnom događaju, proširio je tu vijest posvuda. A duboko potresen car Zeno iz Bizanta poslao je siponskom biskupu darove za posvećenje svetišta na čast Velikog arkanđela.

U sporovima Germana oko vlasti u Italiji, grad Siponto je više puta bio ugrožen. Godine 492. krenuo je tamo Odoaker s velikom nadmoći, a Theoderich je u gradu imao nešto malo vojnika. Tada se u toj velikoj opasnosti biskup spomenuo Vojvode nebeske vojske, koji mu je za kratko vrijeme iskazao svoju milost i blizinu. Molio ga za njegovu zaštitu. I gle, ranog jutra 19. rujna sv. Mihael se biskupu po drugi put ukazao i obećao mu svoju pomoć. Kad je boj započeo, nebo se smrklo nad brežuljkom Gargano, a mjesto koje je izabrao Arkanđeo i grad Siponto na njegovom podnožju, bili su prekriveni gustim oblacima. Gromovi su neprestano udarali na zemlju, koja kao da se tresla, bezbrojne munje bljeskale su iz crnog oblaka.

Neprijateljski su se ratnici toliko prestrašili ovog žestokog komešanja u svemiru, da su krenuli u bijeg, dok su ih malobrojni vojnici Siponta, koji su znali za zaštitu svetog Mihaela i njegovu sliku nosili na svojim zastavama, potjerali do Napulja.

Nakon pobjede biskup je sa svim narodom došao na brežuljak da iskaže sv. Mihaelu zahvalnost cijele zajednice. Kad je nakon duljeg dvoumljenja sam ušao u vlažnu pećinu, našao je u njoj znak Arkanđelove prisutnosti: ostavio je otisak svoje “noge”. Nakon svih ovih znakova, građani Siponta su u znak svoje zahvalnosti htjeli podići jedan spomenik na čast sv. Mihaelu. Biskup Siponta je pitao papu Gelazija, smije li spilju posvetiti kao svetište. Papa je na to odgovorio: “Ne dolikuje građanima Siponta da određuju dan posvete, štoviše oni trebaju u postu i molitvi očekivati odluku svetog anđeoskog Kneza.”

I zaista, noću 29. rujna sv. Mihael je objavio biskupu: “Ne trebaš ti posvećivati moju spilju u svetište, jer onaj koji ju je učinio poznatom udijelio joj je već i posvećenje. Ja, gospodar spilje, pozivam vas u svoje svetište, tako da tamo možete slaviti sveto bogoslužje bez ikakvog straha. Ja sam čitavu spilju posvetio u baziliku, tako da se u ovoj Božjoj kući opraštaju ljudima grijesi i pere sva krivica.”

Ranog jutra poslije toga biskup i narod spremili su se na hodočašće na brežuljak. Kad su još s oklijevanjem ulazili u spilju, našli su znak posvećenja: neisklesan kamen s otiskom Anđelove noge, koji je Mihael pripremio za oltar. Iznad kamena našli su prostrtu crvenu maramu, kako to pokazuje posveta jednog oltara u grčkoj Crkvi.

Posljednje ukazanje svetog Mihaela bilo je 1656. godine. Tada je cijelom donjom Italijom harala strašna kuga. Naočigled ljudske nemoći tadašnji je sipontski biskup proglasio trodnevni post.

Onda se na čelu svih svojih klerika, popraćen velikim mnoštvom naroda, uspeo do spilje, s konopom oko vrata, pjevajući psalme i litanije. Tek pošto su biskup i narod tri dana proveli u poniznoj molitvi i pokori, ukazao im se arkanđeo.

U petak 22. rujna, dakle tjedan dana prije blagdana sv. Mihaela, biskup jednim pismom iz godine 1658. izvješćuje papu Aleksandra VII, da se probudio “oko pet sati ujutro uslijed jednog strašno uznemirujućeg šuma, koji kao da je dolazio od potresa”. Tada je na Istoku ugledao jako svjetlo, slično nekom kristalu obasjanu suncem i čuo je glas koji mu reče: “Znaj, pastiru ovog stada, primio sam od trojedinog Boga obećanje, da svaki onaj, koji od stijena moje spilje izvadi jedan kamenčić i pobožno ga nosi sobom, bude oslobođen od kuge. Da, sve kuće, mjesta i gradovi, gdje god se čuva jedan takav kamen, trebaju biti pošteđeni od kuge. Svima objavi ovu milost Gospodnju. Ukoliko ti na moju zapovijed blagosloviš kamenčiće, onda ugraviraj u njih znak svetog Križa i do njega moje ime. Tada će se srdžba Božja odvratiti od vas.”

Sav presretan i pun zahvalnosti, biskup pade na koljena, zatim pozove svoje sluge i izvijesti ih o obećanju sv. Mihaela. Sljedećeg dana, 23. rujna, objavio je svemu narodu da se više ne treba bojati kuge. Naredio je da se iz zidova spilje izvade kamenčići, u koje dade ugravirati monogram S+M i blagoslovi ih vlastitom molitvom. Pošto je kamenčiće dao razdijeliti narodu, za nekoliko je dana nestalo kuge u cijeloj zemlji.

Izvor: Bitno.net