Prezime je nastalo od hipokoristika osobnog imena Jeronim (lat. Hieronymus, grč. Hieronimos), Jerko, i to prema uobičajenom obrascu: Jerko + vić = Jerković.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine u Dugopolju su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Jerković: 5-člana obitelj Jure Jerkovića i 3-člano kućanstvo Ivana Jerkovića. Ove su obitelji preci današnjih dugopoljskih Jerkovića.
Ako su seobom iz 1687./88. godine Dugopoljcima postali dotadašnji stanovnici duvanjskog područja (Božinovići, Čevre, Kardumi, Križani, Marasovići, Podruzi, Radoševići, Tomaše, Vučkovići), zašto onda to nisu isto mogli postati i Jerkovići. Jedna je obitelj ostala na svojoj starini, u Sarajlijama pokraj Tomislavgrada, a to je 9-člana obitelj Andrije Jerkovića (u izvorniku Andreas Eirchovich), koju je zabilježio u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741./42. godine biskup fra Pavo Dragičević.
Ipak starina svih Jerkovića hercegovačko-dalmatinskog područja su Bijakovići pokraj Međugorja. Godine 1633. u sidžilu (sudski protokol) mostarskog kadije (suca) ostalo je zapisano da su kao svjedoci sudu pristupili Juraj Jerković iz Bijakovića i Andrije Vasilj iz Međugorja. Iz tog „logično možemo zaključiti da je taj Juraj tada najmanje imao tridesetak godina i da je rođen oko 1600. godine, ako ne i ranije, pa smo tako došli od zaključka da su Jerkovići nastanjeni u Bijakovićima više od 400 godina“.
Nakon što je oslobođena od Turaka Vrgorska krajina, 1690. godine, među brojnim Hrvatima katolicima iz Brotnja (danas područje općine Čitluk) i dio Jerkovića je prebjegao u novooslobođene krajeve pod venecijanskom vlašću, nastanivši se u selima Brista i Borovci, između Vrgorca i Opuzena, a odatle su se raselili po cijeloj Neretvi, gdje im i danas žive brojni potomci. Jerkovići sele i u Imotsku krajinu.
Doseljenik u Imotski Petar Jerković reč. Pirić, „s 8 čeljadi, kovač dobio je 16 kanapa zemlje s kućom na Uzdolu kod vrela Vrljike. Prvo krštenje u Jerkovića zabilježeno je u Matici 1732. Frano Pirić Jerković skovao je ulazna vrata na groblju, a vršio je kovačke radove i kod gradnje nove crkve u Imotskom. Polovicom 19. stoljeća u Imotskom su živjele 2 osrednje velike Jerkovića obitelji“. Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Imotskom živi samo jedna obitelj s prezimenom Jerković.
U Podosoje su Jerkovići, istražio je V. Vrčić, doselili iza 1744. godine. U tom imotskom selu 1907. godine bilo je nastanjeno 12 obitelji Jerkovića, a prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine samo jedna.
Sa svoje starine iz Bijakovića Jerkovići se u 19. stoljeću raseljavaju po Hercegovini: Turija pokraj Konjica (1800.), gdje danas ima novo prezime Žilić, Vidovići, pokraj Čitluka (1832.), Čapljina i Mostar (1852.), Šurmanci pokraj Čitluka (1875.).
Bosanski Jerkovići, nastanjeni na travničkom, derventskom, bihaćkom i mnogim drugim područjima nisu u krvnom srodstvu s hercegovačko-dalmatinskom granom ovoga roda.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 9 obitelji i 22 osobe s prezimenom Jerković. Prema obiteljskim nadimcima dijele se na: Baboriće, Slaviće i Kuduzove.