Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 12 obitelji i 43 osobe s prezimenom Kardum, a prema obiteljskom nadimku dijele se na: Galebare (podrugljivo) i Rašeljkare.
S jezičnog stanovišta „prezime je nastalo od turskog kadreš/kardas karrdd`m (=kardum, „veliki prijatelj“, „pobratim“).
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine u Dugopolju su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Kardumović (duža inačica prezimena Kardum): Jurina sa šest članova i dvočlano kućanstvo umirovljenog svećenika (popa glagoljaša) don Vida Kardumovića, koji je od 1706. godine do 1718. godine bio dugopoljski župnik. O njemu ćemo još govoriti.
Gdje je starina roda Kardum? Na ovo pitanje odgovorit će posredno stare isprave, sačuvane u Rimu i Makarskoj. Dok se nalazio na pastirskom pohodu u Zagvozdu godine 1707., makarski je biskup Nikola Bijanković (1645. – 1730.) primio pismo od zapovjednika tvrđave Rog (danas Roško Polje pokraj Tomislavgrada) dizdara Ahmeta Izakagića, koji ga moli „da primi mladića Grgu Kardumovića i odgoji ga za svećenika, da bi onda kršćanski vjernici mogli imati svetu misu svakoga blagdana. Izakagić ga je još molio da bi biskup svake godine došao u njihov kraj i blagoslovio polja. A da bi Bijankovića obligirao, poslao mu je na dar jednog konja, koji će mu, piše Izakagić, dobro poslužiti pri gradnji katedrale u Makarskoj. Bijanković je odmah odgovorio na to pismo i obećao da će nastojati udovoljiti toj želji i učinit sve da bi narod bi utješen.“
Tri godine kasnije Bijanković je u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji posjetio i Roško Polje, gdje je bio prijateljski primljen od spomenutog dizdara Izakagića i roškopoljskog kapetana Zelil-age (Zejnil-age) Sutlijaševića. I ovom je prigodom Izakagić preporučio Bijankoviću Grgu Kardumovića, koji se već dvije godine školuje za svećenika, „a Bijanković mu je obećao da će ga za Uskrs zarediti ako bude imao dovoljan patrimonij.“ Sutradan je biskup dijelio sakrament krizme u susjednim Vojkovićima, a „za vrijeme objeda posjetio ga je dizdar Izakagić sa svojim bratom i tom prigodom pismeno pred biskupom dodijelio kleriku Kardumoviću patrimonij od 30 kanapa zemlje. Takvim postupkom jednog muslimana bili su zadivljeni, smatrajući to jedinstvenim slučajem na svijetu.“
Godine 1710. Grgo Kardumović je imao oko 25 godina, jer su se u toj životnoj dobi zaređivali svećenici, pa je mogao biti rođen oko 1685. godine. Njegov je otac mogao biti rođen oko 1655. godine, a to znači da su Kardum(ović)i zasigurno bili stanovnici Roškog Polja od polovice 17. stoljeća pa do vjerojatno 1687./88. godine, kada je uslijedila poznata seoba oko 5 tisuća katoličkog življa s područja Duvna, Livna, Kupresa, Rame, Rakitna i Doljana na od Turaka oslobođene teritorije, pod vlašću Mletačke Republike. Upravo stoga biskup fra Pavo Dragičević nije u svom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741./42. godine zabilježio Kardum(ović)e u Roškom Polju, niti bilo gdje u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dakle, odselili su izvan Bosne i Hercegovine, pa zašto ih dio nije mogao naći novo boravište upravo u Dugopolju?
Podatak da rod Kardumovića već u 1706. ima svećenika, don Vida Kardumovića, župnika u Dugopolju (mogao je biti rođen oko 1675. godine) svjedoči da je dio Kardumovića već doselio iz Roškog Polja u Dugopolje. Dio ih je još u Roškom Polju, jer odatle mladi Grgo Kadrumović 1708. godine odlazi u Makarsku učiti za svećenika. Sve ovo svjedoči da su dugopoljski Kardumovići imali još jednog svećenika imenom Grgo, koji će nakon zaređenja uzeti redovničko ime fra Mate. Grgo fra Mate Kardumović živio je od 23. veljače 1862. do 4. travnja 1922. godine.
Dakle, Kardum(ović)i sele iz Roškog Polja u Dugopolje, ali i u još neka područja pod venecijanskom vlašću: Polača, Vukšić, Prović, Škabrnja (Ravni kotari), Pristeg (Benkovac), Nunić (Knin), Ramljane (mućko-lećevaćki kraj). Primjerice u Ramljanima se u austrijskom zemljišniku iz 1845. godine pojavljuje pet obitelji s prezimenom Kardum: Ivanova, Josipova, Jurina, Petrova i Vicina, dok 1948. godine u tom selu pokraj Muća živi 9 Kardumovih obitelji.
Ipak Kardumovići se pojavljuju u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine, kad je u Grahovu zabilježena 18-člana obitelj Ivana Kardumovića. Tu se njihova nazočnost nastavila do najnovijeg vremena, jer prema jednom popisu katolika u općini Grahovo, obavljenom 12. siječnja 1964. godine, u selu Luci živi pet obitelji s prezimenom Kardum: Ivana Markova (8 članova), udovica Marta (), Anđe, udovice pok. Filipa (6), Ivana Ilijina (4) i Anđe udovice pok. Stipana (7).
Otkud Kardumi u Grahovu? Jednostavno iz nama nepoznatih razloga vratili su se s venecijanskog na tursko područje. Nije to ništa neobično čak ni za Dugopolje. „… providur Querini dopustio je 1796. godine rodbini Ivana Vukasovića da razdijele njegovo imanje među sobom, koje ostavio prije 17 godina (1779-AI.I), otišavši u Tursku, tj. u Bosnu“. Ili još jedan primjer: „godine 1803. ponovno je zabilježen slučaj da se išlo u tursku Bosnu. Bio je to Bože Punda pok. Ante, koji je otišavši prodao svoje imanje svom rođaku Jerku Pundi, na što se žalio Božin brat Grgo.“