S jezičnog stanovišta prezime je nastalo od vlaškog oblika imena Maro, Maras (slično Vuko-Vukas, Lelo-Lelas, Ivo-Ivas, Mate-Matas, Ljubo-Ljubas). Što se pak tiče tvorbe, ona je obavljena prema uobičajenom obrascu: Maras+ov+ić=Marasović.
Svi Marasovići nisu istog krvnog podrijetla. Postoje najmanje dvije grane ovoga roda: bosansko-dalmatinska i poljička.
U prvu spadaju dugopoljski Marasovići, zabilježeni 1725. godine u popisu vjernika Splitske nadbiskupije: obitelj udovice Ane Marasović s 12 članova, Petra Marasovića s 10 duša i Stipana Marasovića s 8 ukućana. Vjerojatno su Marasovići i podosta ranije stigli u Dugopolje, što će posvjedočiti neki podaci, ali o njima nešto kasnije.
Ipak ćemo najprije o poljičkim Marasovićima, stoga što njima pripada za sada prvi poznati pismeni spomen u ovome rodu: 20. ožujka 1662. godine na općem saboru svih Poljičana u Gajnicama dogovor u vezi s provođenjem odredbi Poljičkog statuta u ime naroda katuna Kostanje potpisao je Petar Marasović; 10. travnja 1675. godine poljički dekan don Ivan Marasović piše u Rim pohvalno o požrtvovnom radu dvojice vjerovjesnika među katolicima na turskom području: Nikole Bijankovića, kasnijeg biskupa makarskog i Ivana Bogaforte, koji će postati biskup trogirski. Inače, Marasovići su 1725. godine zabilježeni u Kostanju (5 obitelji, 42 člana) i Jesenicama (2, 10).
Spomenuti makarski biskup Nikola Bijanković bit će 1706. godine u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji ugošćen u Roškom Polju od seoskog glavara Jure Marasovića.
Kad smo kod Marasovića iz Roškog Polja, vratimo se u godinu 1686., kada su pripadnici ovog roda zabilježeni u Skradinu i Rupama, kao doseljenici s mućkog područja, na koje su stigli, i privremeno boravili, vjerojatno iz Roškog Polja. Tada su u Rupama obitavale dvije obitelji: Pave Marasovića sa 17 članova i 9-člana obitelj Petra Marasovića. O ugledu Marasovića na skradinskom području svjedoči i šest svećenika koje je ovaj rod dao crkvi u Hrvata u 18. stoljeću: fra Marko (nepoznata godina rođenja – Visovac 1725.), fra Frane (Rupe 1711. – Visovac 1759.), fra Filip (Rupe 1760. – Karin 1830.), fra Jere (Rupe 1766. – Jesenice 1818.), don Marko (pouzdano je utvrđeno da je bio 1779. godine kanonikom u Skradinu) i don Paško (rođen 1786. u Skradinu, počasni kanonik 1810., a 1841. dekan skradinski, godina smrti nepoznata).
Slijedimo li kronološki zbivanja u vezi s rodom Marasovića, onda na temelju sačuvanih podataka nije teško utvrditi da Marasovići na područje Cetinske krajine stižu u velikoj seobi pet tisuća Hrvata katolika s prostora jugozapadne Bosne. Jedan od prvih pribjeglica Filip Marasović 1689. godine smjestio se „negdje oko sela Potravlja, ali bliže Sinju, jer je Ilija Marasović s dvije osobe iz obitelji, pripadao 1709. banderiji Vučkovića, a Ivan sa 7 članova banderiji Mate Filipovića Grčića“. Iz 1698. godine ostao je zapis da je „Dujo Vučković dobio još 15 kanapa zemlje kod Marasovića (Marasa)…“.
Godine 1709. Marasovići u Cetinskoj krajini, prema podacima iz zemljišnika, raspoređeni su ovako: u banderiji harambaše Jure Doturovića dvočlana obitelj Mije Marasovića; u banderiji Tadije Vučkovića u Otonu pokraj Sinja također dvočlana obitelj Ilije Marasovića. Tada je zabilježeno da se u Bosnu vratio Mate Marasović, što također nije ništa neuobičajeno.
Marasovići su se vraćali i na livanjsko područje: „današnji Latinčići u Ćaiću pokraj Livna nekad su zvali Marasovići, a doselili su iz Dugopolja kod Sinja (Dalmacija) oko 1820. godine.“
Na svoj način su zanimljivi i mućko-neorićki Marasovići, koji su potomci Marasovića sa starinom u Zagvozdu, odakle 1701. godine s harambašom Matom Veićem Jurasovim doselila i 4-člana obitelj Duje Marasovljevića, čije će postojanja u novom prebivalištu biti potvrđeno i 1711. godine, i to s novom verzijom prezimena – Marasović. Godine 1835. u Neoriću su 4 Marasovića kuće: Antina, Filipova, Ivanova i Jurina.
Kad je riječ o splitskim Marasovićima, onda ih N. Kuzmanić dijeli na tri grane: Ostrovica i Kostanje (Poljica) i Dugopolje. „Obitelj Marasović s nadimkom Dugopoljac (podrijetlo je očito neprijeporno) potječe od Mate koji se 1791. godine oženio Anom Spudičević-Tomić. Njegov sin Jure je prilikom vjenčanja s Franinom Mladinić 1826. godine zabilježen kao trgovac. Ova obitelj nema muškaraca u trećoj generaciji, a u drugoj polovici devetnaestog stoljeća pojavljuje se trgovac Ivan Marasović iz Dugopolja, koji se nalazi među prosvjednicima protiv autonomaške uprave 1880. godine.
Dakako, ovaj prikaz srednjedalmatinskih Marasovića nije potpun bez Marasa iz Studenaca pokraj Imotskog, jedinih s kraćom inačicom prezimena. Doselili su iz 1739. godine, vjerojatno iz Rastovače pokraj Posušja, gdje ih je 1741./42. godine s inačicom prezimena Maras popisao biskup fra Pavo Dragičević (7-člana obitelj Marka Marasa). Za 25 godina (popis iz 1768.) u Rastovači broj pripadnika ovog roda povećao se za čak šest puta: 26-člana obiteljska zadruga Marka Marasovića i 9-člano kućanstvo Ivana Marasovića. Studenački Marasi sele mnogo dalje nego njihovi preci iz Rastovače: „godine 1785. u Živinicama pokraj Dervente živi Ante Maras sa Studenaca i njegova žena Antonija Štetić… Nalazimo ih i u 17. stoljeću u Tučepima“.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju žive 23 obitelji i 83 osobe s prezimenom Marasović, a prema obiteljskim nadimcima dijele se na: Mikrute, Serdare, Cotiće i Čulare.