Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Koprivnom živi 9 obitelji i 24 osobe s prezimenom Martinović.
U osnovi tog prezimena je osobno ime Martin, „zapravo rimski kognomen (pridjevak) sa značenjem „ratnik“, posvećen, darovan bogu Marsu (Mars, Martis = rimski bog rata). Ime Martin rašireno je kršćanskim svijetom kultom sveca Martina iz Toreusa (IV. stoljeće) i po poznatoj prispodobi koja ogrtač dijeli sa siromahom u liku Krista. Taj motiv obradio je na kamenu reljefu u nas renesansni kipar Nikola Firentinac u starohrvatskoj crkvici Svetog Martina iznad Bobovišća (na Braču – A.I.).“
Da Martinovići nisu istog krvnog podrijetla, dobar su primjer pripadnici ovog roda u zapadnoj Hercegovini: „jedni su nastali od Miljkovića starinom Zavirovića, drugi su podrijetlom od Mamića s Kočerima (Široki Brijeg – A.I.), dok su treći od plemena Vidovića iz sela Vidovića u Brotnju (Čitluk – A.I.).
Martinovići su toliko rašireni na hrvatskim etničkim prostorima da ćemo u ovom radu spomenuti samo one najbliže Koprivnom.
Godine 1550. na Brač su doselila dvojica svećenika iz Poljica: Matija Tomašić iz Duća i Grgur Martinović iz Zvečanja, koji od venecijanskih vlasti traže zemljište u predjelu pustinje Blaca, pošto su se već uselili u pećinu Ljubitovicu. Stanovnici Bola 1621. godine mole hvarskog biskupa da potvrdi izbor za bolskog župnika dominikancu fra Tomi Martinoviću. Među novim stanovnicima Bola, doseljenim iz Poljica, nalazi se i obitelj Babić rečena Martinović.
Što se pak tiče Poljica, u popisu iz 1725. godine Martinovića nema više u Zvečanju, ali su zato u Srinjinama zabilježene tri obitelji s prezimenom Martinović, a u Docu Donjem tada je živjela 7-člana obitelj s kraćom inačicom prezimena – Martin.
Među stanovnicima Dalmatinske zagore za koje 10. svibnja 1579. godine trogirski arhiđakon Benedikt Rottondo moli nadvojvodu Karla Štajerskog da ih primi pod austrijsku zaštitu, upisani su: Ilija Martinović iz Bristivice, Stipan Martinović iz Žitnića i Nikola Martinović iz Kladnjica.
Martinovići iz Rame (u Trišanima su 1741./42. godine zabilježene 3 obitelji s 32 člana, a 1768. jedna s 12 članova) doseljavaju u Cetinsku krajinu 1687./88. godine. Udovica Dominika Martinović, članica banderije harambaše Pavla Milanovića iz Otoka, dobila je 21. listopada 1697. godine potvrdu za zemlje, jer je ostala samo sa četvero djece. U bitki s Turcima u Otoku 1717. godine poginuli su Nikola Martinović i Jakov Đakić, a njihove zemlje su pripale Petru Mazzucatu i Jakovu Šimiću. Inače, od Martinovića su u Cetinskoj krajini nastala prezimena Smoljo i Perušina.
U Ričicama u Imotskoj krajini Martinovići su doselili iz Hercegovine, a dio ih je u zaseoku Vidićima uzeo novo prezime Kovač. U Podbablju 1735. godine službuje župnik Filip Martinović. U Glavini Donjoj se dio Kukavica, nezadovoljnih prezimenom, proglasilo Martinovićima.
Što se tiče duvanjskog područja, Martinovići danas žive u Borčanima, Tubolji i Tomislavgradu, gdje su doselili iz zapadne Hercegovine.
I konačno odakle su koprivački Martinovići? Doselili su s Klisa, gdje je prezime Martinović zabilježeno veoma rano, 1403. godine.