„Perkovići iz Sinja znaju da su porijeklom iz Livanjskog polja“, a nositelji ovog prezimena nastanjeni u livanjskim selima Lipi, Gornjim Držanlijama, Smrčanima, Grborezima, Bilopolju, Podhumu i Livnu sačuvali su predaju da im je starina u Mijakovu Polju, selu u općini Tomislavgrad i župi Vinici. Mijakovo je Polje, svojom starinom smatraju duvanjski pripadnici ovoga roda, koji svoje domove danas imaju u Mijakovu Polju, Prisoju, Tomislavgradu, Kovačima, Jošanici, Letki, Blažuju, Šujici, Grabovici i Koritima. I Imotski Perkovići, kojih danas ima samo u Aržanom, također Mijakovo Polje smatraju starinom Perkovića roda.
Perkovići su zabilježeni 1510. godine u Luci na Dugom otoku, a 1511. u Tkonu na otoku Pašmanu, i to na oba mjesta kao doseljenici iz Bosne. Područje doseljenja moglo je biti Mijakovo Polje.
Na javnoj je dražbi 15. veljače 1663. godine Frane Perković iz Kliškog Varoša prodao roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali ga je u Prologu (selo na livanjskoj strani Dinare – A.I.) zasužnjio Perković sa „svojim drugovima“.
Perkovići su na Klisu zabilježeni 1648. godine kao doseljenici kojima je dodijeljena zemlja. Sudeći prema prezimenima nekih doseljenika (Ćurković, Ćaletić, Vuković, Mihaljević, Kovačić) i kliški su Perkovići podrijetlom s Buškog blata, sada općina Tomislavgrad, a tada dio velike stare livanjske župe.
U jednom spisu iz 1667. godine popisano je svih 66 robova na Klisu; u vlasništvu su harambaše Listeše 4 roba, Šimun Perković je imao 5, a najviše Klišanin Azlija 7.
Pripadnici ovog roda rano su doselili i u Ugljane, selo na granici Cetinske i Imotske krajine: 26. svibnja 1698. godine opći je providur A. Mocenigo potvrdio 50 kanapa zemlje Pavlu Perkoviću pok. Lovre i Pavlu Landeki pok. Mije u Ugljanima, što su ih obrađivali i pod osmanlijskom vlašću, dakle prije 1687. godine.
U zemljišniku iz 1709. godine Perkovići su kao posjednici zemljišta zabilježeni u Turjacima pokraj Sinja (7-člana obitelj Pavla Perkovića), u Zelovu Mate Perković, a u Ugljanima obitelj Perković reč. Radanović.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine u Blatu na Cetini je zabilježena 9-člana obitelj Grge Perkovića.
U Turjacima su 14. svibnja 1735. godine Ivan Perković i Juriša Kukavica (kupreško prezime) dobili zemlje koje je prije mjesec dana ostavio povratnik u tursku Bosnu Ivan Tomaš (duvanjsko prezime). Ovo smo naveli kao još jedan dokaz o vezi Perkovića s južne strane Dinare s njihovima korijenima s bosanske strane te planine razdjelnice.
Navodimo i jedan providurski spis, datiran 29. lipnja 1795. godine, koji sadrži zanimljivo svjedočenje o Perkovićima iz Klisa. „Po pouzdanoj osobi saznalo se da se hajduk Ante Perković iz Klisa nalazi skriven u Kliškom Varošu s tri svoja druga, drumska razbojnika, inače nepoznata vlasti. Oni namjeravaju na prijevaru osloboditi iz tamnice Ivana Perkovića, brata Antina. …majka hajduka Perkovića došla je u providurov ured i platila 16 lira (moneta longa) da tim iskupi založene predmete, koje je uzeo u njezinoj kući da nagradi one koji bi uhvatili njezina sina i te je predmete založio u providurovoj kancelariji, a to su četiri komada volujske kože, konopi, par opanaka i puščane našarave.“
Perkovići nisu zabilježeni u Dugopolju u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine, a kad su prvi put pripadnici ovoga roda doselili u Dugopolje ne može se pouzdano utvrditi, jer su matične knjige župe Dugopolje spalili partizani u II. svjetskom ratu.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 5 obitelji s prezimenom Perković, a imaju i obiteljski nadimak Lekići.