[NA DIDOVINI] Radan

0
477

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 20 obitelji i 62 osobe s prezimenom Radan.

Prezime je izvedena imenica od muškog osobnog imena Rade ili Rado, što je istovjetno kao u slučajevima: Matan, Vlada, Boža, Ladan, Juran, Pavan itd.

U turskom defteru (popis poreskih obveznika) iz 1528. godine u mezrama (nekoć nastanjena a trenutno napuštena imanja) Kuti i Ogorje u blizini tvrđave Klis među onima koji plaćaju porez zabilježeni su Ilija i Juraj, sinovi Radinovi. Iako ih K. Kužić smatra Ilijom i Jurom Radanovićem, ipak je to netočno, jer tada prezimena s današnjim značenjem još nisu postojala. Upalo bi se u još veću pogrešku, kada bi s 8-članu obitelj Ivana Radanovića, zabilježenu u Dugopolju 1725. godine, smatralo potomcima po krvnoj vezi sinova Radanovih iz 1528. godine. Međutim, posve je sigurno da su današnji dugopoljski Radani potomci spomenutog Ivana Radanovića.

Iz roda dugopoljskh Radana su dvojica popova glagoljaša u 18. stoljeću: don Marko Radanović spomenut je samo jednom zgodom 1767. godine, dok za Miju Radanovića pouzdano znamo da u dva navrata bio dugopoljskim župnikom-prvi put od 1789. do 1795. i drugi put od 1803. do smrti 14. lipnja 1823. godine.

Starina je Radan(ović)a, barem jednog dijela, župa Rama u sjevernoj Hercegovini, iz koje je 1687. godine sa 70 obitelji stigao u Cetinsku krajinu harambaša Jure Radanović Kalođero. „On je 21. prosinca 1689. godine dobio 400 kanapa zemlje u Bajagiću, od rijeke Cetine do vrha Prologa, a sutradan i tursku kulu na Hanu. Jure je, međutim, prešao pod sinjsku tvrđavu i nastanio se u jednoj zapuštenoj kuli i obrađivao oranicu „fratarku“. Kad je 1702. godine umro, zemlja je ostala na državnom raspolaganju, a dobili su je fratri po kojima je i dobila ime.“

Iste su godine, dakle 1687. godine u Hrvace doseljava harambaša Mijo Mušterić, dovodeći 24 obitelji, među kojima je i obitelj Petra Radanovića. „Mušterić je dobio veliko područje, trećinu Hrvaca, od Lučana do Česme – vode, te od Zelova do rijeke Cetine (500 kanapa). Mijo je do starosti obavljao dužnost harambaše i s guvernerom Jeronimom Cambijem imenovao za harambašu Grgura Cvitkovića, pristiglog iz Hercegovine, što je 27. srpnja 1693. godine odobrio opći providur Danijel Dolfin. Nakon 1699. godine Mušterić se vratio natrag u Bosnu.“

Radanovića u to vrijeme susrećemo i istočnije od Dugopolja. U zbjegu stanovnika imotskog sela Grabovca na Slimenu u doba Bečkog rata 1686. godine nalazi se i 7-člana obitelj Ivana Radanovića. Nisu se vratili u Grabovac i zašto ne bi našli novo boravište baš u Dugopolju?!

I još jedan dokaz da su Radanovići doselili s bosanskohercegovačkih prostora: današnje livanjsko selo Radanovci ranije se zvalo Radanović po Radanovićima koji su tu živjeli. Danas ih tu nema, a nisu zabilježeni ni u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragičevića iz 1741./42. godine. Dakle, odselili su i to, kako smo već utvrdili, u Cetinsku krajinu. Što se pak tiče današnjih livanjskih Radana, za njih se zna da su iza II. svjetskog rata doselili iz Vrdova, sela na sinjskoj strani planine Dinare.

O Radanovićima je ostalo podosta pismenih spomena s početka 18. stoljeća. U zemljišniku iz 1709. godine u Dicmu, banderiji harambaše Ilije Maretića, zabilježene su tri Radanovića obitelji: Bože pok. Domninika (13 članova), Ivana pok. Luke (15) i Vuleta pok. Vida (6). U Hrvacama, u sastavu banderije harambaše Grgura Cvitkovića, 1709. godine obitavaju obitelji dvaju Toma Radanovića: jedan je sin pokojnog Ivana i ima obitelj od 19 članova, a drugi je sin pokojnog Jure i broj članova njegove obitelji u izvorniku je nečitljiv. Tada je u Sinju u banderiji Pavla Milanovića zabilježena obitelj Josipa Radanovića.

Radanovići na mućko-lećevačkom području vjerojatno su od grane hrvatačkih pripadnika ovog roda, jer su u zemljišniku iz 1711. godine u Kladnjicama zabilježene dvije obitelji: Luke Radovanića pok. Ilije i Tomina, za koju se izrjekom kaže da je iz Hrvaca. U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Kladnjicama dom imaju tri obitelji tog roda, ali već s kraćom inačicom prezimena: Nikole i Jure Radana, sinova Božinih i Bože Radana Dujinog.

U Donjem Muću pak u zemljišniku iz 1711. godine zabilježene su dvije obitelji: Mije i Stipana Radanovića, a u austrijskom katastru iz 1835. godine u tom je mjestu upisana samo jedna obitelj, ali s kraćom inačicom prezimena Radan.

Većina Radanovića početkom 19. stoljeća „skraćuje“ prezime u Radan, pa i oni dosta brojni u Hrvacama, kod kojih se u popisu stanovništva 1802. godine pojavljuju i zanimljive prezimenske kombinacije. Radan – Šošo  i Radan – Vrdelo.

I dugopoljski Radanovići rada postaju Radani.