Vučkovine, predio iznad Mokronoga pokraj Tomislavgrada i istoimeno mjesno groblje, sačuvali su spomen na stari duvanjski rod Vučkoviće, čiji je najpoznatiji pripadnik legendarni fra Pavao. Kako je on i raskošna ljudska osobnost i iznimna sposobnost, odstupamo od pravila da u ovome radu o pojedincima kažemo nešto više od same naznake.
Rođen je u Vučkovinama 18. listopada 1658. godine, a već kao 29-godišnjak taj obrazovani, srčani i spretni franjevac istinski je predvodnik pet tisuća Hrvata katolika s područja Duvna, Livna, Kupresa, Glamoča, Rakitna i Doljana koji u listopadu 1687. godine bježe ispred okrutnog turskog zuluma u tek od Osmanlija oslobođenu Cetinsku krajinu i Dalmatinsku zagoru.
“Prva poznata potvrda investiture grupi izbjeglica bila je ona od 3. ožujka 1688. godine, i to braći Miji, Pavlu i Tadiji Vučkoviću iz Duvna u Brnazama. Ujedno, oni su dobili kulu, kuću i sto kanapa zemlje bez mlinova, vode i livada. Njihova se skupina sastojala od 45 osoba, među kojima je upisan i fra Pavao Vučković, jedan od organizatora dolaska. Kako u maticama Duvna iz 1743. godine, koje je objavio fra Dominik Mandić, ne spominju Vučkovići, znači da je sav rod prebjegao.
U listopada 1688. godine Mustafa paše Daltaban, podrijetlom Srbin, prodro je preko Čačvine u Sinjsko polje, opustošio Han, a jedan njegov odred “navalio na kulu u Čitluku gdje su se “ne znam od kog duha potaknuti” – piše u ljetopisu sinjskog samostana – “zatvorili ljudi sa fra Pavlom Vučkovićem i fra Markom Burom”. Neprijatelj je napadao. Braniteljlima se, međutim, zapalio prah i zahvatio ševarati krov. Ljudi iskočiše, ali im se dogodi „kako mišom među mačke – Osmanlije ih uhvatiše i posjekoše. Jedino se spasio okretni fra Pavao, lijep i govorljiv, kako ga opisuje Vinjalić”. Kako je fra Pavao dobro govorio turski, Daltaban – paša ga povede sa sobom u Bagdad, gdje mu je bio tajnik i glavni vrtlar. Kad je 1703. godine Daltaban u nekoj pobuni ubijen, fra Pavao preko Sirije i Anadolije stiže u Carigrad, odatle brodom do Venecije i kasnije do Splita. Te je godine izabran za gvardijana samostana u Sinju.
Godine 1715. prigodom opsade Sinja od vojske serasker Mehmed – paše Čelića, ovaj se hrabri fratar sa šestoricom subraće franjevaca, prethodno uzevši Gospinu sliku donesenu iz Rame, zatvori u sinjsku tvrđavu i sa 700 branitelja jedan je od najistaknutijih aktera pobjeda kršćanskog oružja s neusporedivo brojnijom osmanlijskom vojskom.
Fra Pavao Vučković je i jedan od graditelja samostana i crkve Čudotvorne Gospe Sinjske.
Umro je 1735. godine u Sinju, poštovan od naroda i cijenjen od braće franjevaca.
O ugledu obitelji Vučkovića svjedoče i visoke dužnosti, koje su im povjeravale venecijanske vlasti nakon doseljenja iz Duvna. “Prvi službeni serdar iz te obitelji bio je Tadija Vučković, ali su taj naslov nosili MIše-Stipan i Ivan… Nakon Tadijine smrti njegov nećak Josip-Božo postao je 22. ožujka 1706. godine “capo de Morlachi della Craina di Cettina”. Da bi naučio talijanski jezik, a i bolje se upoznao s vojničkom službom, Božo je neko vrijeme boravio u Italiji, pa ga je kao viceserdar zamjenjivao Jakov Tomašević. Kad se Božo povratio, vršio je bez plaće službu serdara, ali mu je intervencijom strica fra Pavla 28. rujna 1706. godine dužd Alvise Mocenigo odredio plaću kao i drugim serdarima, što znači 20 dukata mjesečno i dvoja kola sijena godišnje. Njega je naslijedio Stipan, a kasnije “perfectus districtus Signiensis, vulgo Serdar” Justin Vučković. On je umro 1771. godine, a naslijedio ga je sin Josip. Naime, te je godine (8. ožujka 1771.) imenovan Josip serdarom Krajine umjesto oca Justina koji se pokazao revan osobito u suzbijanju kuge.
Vučkovići su kao dosljedni oslonci promletačke politike u narodu bili i bogato nagrađivani i bili su jedini pravi zemljoposjednici u Cetinskoj krajini. “Serdar Stipan posjedovao je 58 kanapa zemlje u Otnju, ali i zemlje u dalekom Maljkovu i potpuno s druge strane u Otoku. U njegovoj je obitelji bilo 11 članova tako da je posjedovao dovoljno zemlje. Na istim je lokalitetima Frano Vučković obrađivao 122 kanapa, a alfir Mate Vučković sa 7 članova 177 kanapa zemlje”. Usporedbe radi haranbaša Ilija Bilandžić iz Gornjeg Dicma imao je u obitelji 25 članova i “samo” 56 kanapa zemlje.
Iz Vučkovića roda je i nekoliko, uz fra Pavla, uglednih svećenika, uglavnom franjevaca: fra Andrija Vučković je 1733. godine gvardijan u Sinju, nabavio je dva velika zvona i uredio kor sinjske crkve; fra Frano Vučković bio je 1773.-1774. godine lektor morala (predavač moralke); fra Pavao Vučković mlađi (rođen je u Splitu 1735. godine umro je u Sinju 1815. godine) bio je učitelj pjevanja, voditelj zborova, vrstan orguljaš, a glazbu je učio i u Padovi.
U Dugopolju je u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježen predak današnjih dugopoljskih Vučkovića Luka, koji je imao 6-članu obitelj. I Vučkovići iz Dugopolja dali su dvojicu istaknutih svećenika, koji su ujedno bili i poznati učitelji. Takav je primjerice don Mijo Vučković (Dugopolje 29. studenog 1795. godine – Grohote na Šolti 4. studenog 1871.) dugogodišnji je župnik u Grohotama, gdje je djeci držao osnovne poduke o pismenosti. O njegovom je radu 7. lipnja 1753. godine školski nadzornik Š. Barić zapisao: “Učitelj don Mijo Vučković, župnik vicedekan, besprijekorna je moralnog držanja… sposoban je poučavati kako na talijanskom tako i hrvatskom jeziku. Na hrvatski je preveo katekizam za što je tražio odobrenje prečasnog Ordinarijata. Još je prije potpisani vidio župnikov prijevod Pravilo vladanja od Soavea”.
Don Luka Vučković (Dugopolje 4. listopada 1810. godine – Kaštela 8. veljače 1857.) službovao je kao župnik u Kaštel Kambelovcu i u župi Solin-Vranjic. “Dobro je znao talijanski, preveo je predgovor “Iskrica” Nikole Tomasea. S arheologom Franom Carrarom dogovarao se o zaštiti solinskih spomenika”.
Iz povijesnih isprava izabrali smo još nekoliko spomena o dugopoljskim Vučkovićima:
- među onima koji su pregledali i potvrdili tek izrađeni austrijski zemljišnik 1840. godine nalazi se i Petar Vučković iz Dugopolja
- nakon pobjede Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine u općini Klis na vlasti su ostali autonomaši, a među vijećnicima kliške općine su i dvojica Vučkovića – Stipan i Ivan
- Dugopolje je “zahvaljujući Boži Vučkoviću i prodaji kliškog općinskog zemljišta tvorničaru Stocku dobilo 1936. godine električnu struju što je stajalo 720 tisuća dinara”
Što se pak tiče Vučkovića u Imotskoj krajini, oni su dijelom katolici Hrvati, a dijelom Srbi pravoslavci.
Venecijanske su vlasti 1725. godine u Cisti Velikoj dvjema 8-članim obiteljima Petra i Stipana Vučkovića dodjelile po 13 kanapa zemlje. Njihovi potomci danas imaju prezime Vučak.
Dio cišćanskih Vučkovića odselio je na livanjsko područje, gdje se u selima Strupnić i Kovačić spominju 1815. godine s modificiranim prezimenom Vučko i Vučak. Danas njihovi potomci žive u selu Lusniću.
Godine 1725. preko Makarskog primorja doseljava s ruba Popova polja u istočnoj Hercegovini (Popovo, Obrač, Carina) 86 pravoslavnih obitelji sa 470 članova. Među njima su i tri Vučkovića obitelji: 8-člana obitelji Miloša Vučkovića, dobila je kuću i Imotskom i 12 kanapa zemlje; 6-članoj obitelji Tome Vučkovića pripala je kuća i 12 kanapa zemlje, 6-člana obitelj Vuina Vučkovića dobila je kuću i 12 kanapa zemlje.
Vučkovići katoliče i pravoslavne vjere nisu istog krvnog podrijetla.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 14 obitelji i 39 osoba s prezimenom Vučković, a prema nadimcima dijele se na: Dujiće, Jerkutinove, Prkljete, Sabašiće i Saliće.