Starina roda Ževrnja je u Otoku, u Cetinskoj krajini, a izvjesno su vrijeme živjeli i u susjednim Udovičićima. Prema mjesnoj predaji u Otoku su pod turskom vladavinom živjele ove obitelji: Džimbeg, Plavša, Elek, DŽEVRNJA, Viro i Kondža. Dakle, Ževrnje, odnosno Dževrnje nisu doseljenici iz poznatih seoba bosanskohercegovačkih Hrvata katolika s kraja 17. stoljeća (1987./88.), već su starosjedioci u Otoku.
U matičnim knjigama župe Otok, djelimično sačuvanom od 1742. godine (danas su u više nego lošem stanju), prvi upis pripadnika ovog roda datiran je godinom 1770., kad je u Otoku zabilježeno prezime Žervanjić, a godine 1796. (opet u Otoku) ovo se prezime susreće u obliku Žrvanjić. U Udovičićima pak 1795. godine ovo prezime glasi Dževrnja, a godinu dana kasnije (1796.) u Udovičićima se javlja prezimenska kombinacija Dževrnja – Viro. Ovako pročitani oblici prezimena Ževrnja odnosno Dževrnja djelo su povjesničara, izvrsnog poznavatelja prošlosti Cetinske krajine, fra Josipa Ante Solde.
Dakako, čitanje ovog prezimena otežano je zbog početnih glasova dž i ž, koji su se do pojave Gajeva pravopisa 1830. godine pisali vrlo različito, ovisno o područjima i autorima. Primjerice u matičnim knjigama stare župe Livno prezime Džaja (Žaja) piše se na čak sedam načina: Ciaja, Cxaja, Xcaja, Caja, Xaja i Czaja, što se moglo čitati kao: Džaja, Djaja, Žaja i Čaja.
U svakom slučaju veoma je teško rekonstruirati kako se u 18. stoljeću čitao prvi glas ovog prezimena – kao dž ili ž ili pak jedno i drugo, o čemu danas svjedoče Dževrnje u Otoku i Ževrnje u Dugopolju. O tome uveliko ovisi i traganje za lingvističkim značenjem ovog prezimena. Prvozabilježeni oblici Žervanjić i Žrvanjić asociraju na žrvanj, ručni mlin ili mlinski kamen. Inače, riječ je žrvanj ugrađena u brojne toponime i hidronime: Žrnovo, mjesto na Korčuli, rijeke Žrnovnica i Zrmanja te Žrvene (Žrnove) jamepokraj Ozlja itd. U hrvatskom jeziku postoji i glagol žrvnjati, što znači mljeti ručnim mlinom ili proizvoditi zvuk poput okrećućeg mlinskog kamena odnosno neprestano govoriti, mljeti. Uostalom, zašto Ževrnje ne vezati za mlin, jer su mogli imati svoje mlinove na više vodotoka (Cetina, Ruda, Ovrlja) ili zašto im odricati sposobnost neprestanog govorenja.
Oblici Žrvanjić i Žervanjić ne trebaju zbunjivati, jer je u drugom slučaju riječ o tzv. Vokalnom „r“ koje se moglo pisati kao „ar“ i „er“.
Također oblici Ževrnja i Dževrnja nisu ništa neobično, jer je i ovdje na djelu uobičajeno skraćivanje, karakteristično i za mnoga dugopoljska prezimena: Križanović – Križan, Čelanović – Čelan, Kardumović – Kardum, Jurković – Jurko, Radanović – Radan.
U Udovičićima se 1796. godine javila i prezimenska kombinacija Dževrnja – Viro i nastavila u Otoku kontinuitet do naših dana. Susretljivi otočki župnik fra Mirko Buljac potvrdio je da u Otoku žive dvojica rođene braće, od kojih se jedan piše Dževrnja Viro, a drugi samo Viro.
Ževrnje u Dugopolje doseljavaju najkasnije sredinom 19. stoljeća, a dokaze o nedostatku dugopoljskih matičnih knjiga, koje su spalili partizani, služimo se dnevnicima mjesne osnovne škole. Prvoupisani Ževrnja je 7-godišnji prvoškolac upisan u školskoj godini 1860./61. Xevarnga Natale, padre Nicolo (Ževr(a)nja Bože, otac Nikola).
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 6 obitelji i 26 osoba s prezimenom Ževrnja, a prema obiteljskim nadimcima dijele se na: Demere, Gutiće, Jurikiće.