Propovijed: 15. nedjelja kroz godinu

0
617

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Isus šalje svoje učenike u svijet… da naviještaju Radosnu vijest.

Prva im je uputa da ostanu siromašni jer će samo tako biti slobodni od svakog robovanja nečistim duhovima. Siromašni navjestitelji imaju samo jedan kruh, a to je Isus Krist.

Taj Isusov govor o slobodi pred materijalnim stvarima nije poruka samo apostolima davnih vremena. Potrebno je bez prestanka i neumorno obnavljati i graditi osobnu slobodu, ali i društvenu kulturu gospodarskih odnosa. Uvijek će biti određenih napetosti između ekonomije i zajedništva. Robovi bogatstva te dvije stvarnosti drže strogo odvojenima: bogatstvo na jednu stranu, a zajednica i zajedništvo na drugu. A to nije dobro za zdravlje pojedinca i društva, ni za one koji imaju ni za one koji su potrebni. Papa Frane tu potrebu izražava kao novo blaženstvo: Blago onima koji znaju povezati i ujediniti profit i ljude, zaradu poduzeća i svoje radnike, materijalno bogatstvo i potrebe zajednice…

Može li se u naše društvo unijeti malo više Isusova duha, kršćanskog zajedništva i odgovornosti za druge? Upravo zato on upućuje svoje učenike po svijetu, nekada i sada. Čim smo kršteni već smo dobili poslanje, a trajno ga potvrđujemo drugim sakramentima.

Bilo bi loše proći kroz život bezbrižan i lijen, sebičan i bez osjećaja za potrebe drugih. Bog nas pokreće svojim duhom, glasom naše savjesti… da se otvorimo novim mislima i novim horizontima. On nam nekako ne da mira koji bi značio lijenost. Stalno nas potiče i upućuje. Pokrenuti se i uputiti prema nekom cilju označuje slobodu, stvaralaštvo, nadu i upoznavanje. Najprije se valja susresti sa samim sobom, a onda krenuti na put otkrivanja i izgradnje novog svijeta.

Ne smijemo zanemariti činjenicu da nitko od Isusovih učenika ne putuje sam. Šalje ih u svijet dva po dva. To znači da nisu najvažnije njihove riječi, nego svjedočanstvo zajedničkog putovanja prema istom cilju. Sa sobom ne nose ništa, osim jednoga običnog štapa. Štap je podrška koracima, a prijatelji su podrška srcu.

Današnja je kultura takva da sve manje ljudi ulazi u tuđe kuće. Susrećemo se po kafićima, uz kavu razgovaramo i rješavamo neke poslove. Više ni slavlja nisu u kućama, nego u restoranima ili na trgovima. Sve manje je iskrene, prijateljske otvorenosti i povezanosti. Isus upućuje svoje da susreću ljude u njihovoj svakodnevici jer dobro zna koliko su važni susreti osoba tamo gdje se događa stvarni život, a ne samo u blještavilu javnih prostora. Zato je važna i obiteljska molitva u kući gdje se smije i plače, gdje se život rađa i umire, gdje su sva naša slavlja i naše patnje… Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja s njima…

Isus bi htio da svi budemo putujući navjestitelji ljubavi, ruka i osmjeh što otvara vrata i krijepi srca.