|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Zašto su se nakon Isusova uskrsnuća apostoli zatvorili u kuću. Prije bismo očekivali da će pohrliti u svijet, oduševljeno naviještati Radosnu vijest… Dogodilo se suprotno. Bili su u strahu od Židova. Jasno je da strah od drugih paralizira život. A ono što nas otvara budućnosti i što pokreće život jesu susreti. Isus to dobro zna. Njegovi su se apostoli razbježali, ostavili su ga, ničim ne pokazuju da bi se na njih mogao osloniti s povjerenjem.
A Isus… ipak dolazi k njima.
Zaključani strahom, pretvorili su se u nekakvu zajednicu u kojoj se nitko ne osjeća dobro, zatvorena vrata i prozori, nedostaje zraka… udiše se samo tuga. Zajednica zatvorena, okrenuta svojoj tuzi, ne otvara se životu, počinje obolijevati.
A Isus… ipak dolazi k njima.
Ne pojavljuje se odozgor, s visoka, izdaleka… nego ulazi ravno među njih. Duh Sveti ne stanuje samo u meni i u tebi, nego i u srcu odnosa među nama, kao netko treći koji povezuje ljude i njihove živote.
On dolazi da bude s njima. Učitelj učitelja poučava kako se upravlja životom. Ne predlaže neke metode savršenstva, kako bi podcrtao našu nesavršenost. On pokreće procese: onomu tko drhti od straha donosi mir; onomu tko ne vjeruje daruje novu prigodu… pogledaj, osjeti, dotakni svojim prstima… onomu tko nije prihvatio poticaje Duha otvara horizonte da proširi shvaćanje i obnovi život.
Njegove su metode tako humane. Podrška su životu, uvijek nastoji potaknuti i usmjeriti prvi korak. Svatko može učiniti taj prvi korak, bilo gdje da se sada nalazi.
Grupa apostola trudi se uključiti Tomu: Vidjeli smo Gospodina. Ali on, koji je bio najslobodniji od svih, koji je imao hrabrosti ulaziti i izlaziti iz te kuće, on ne pristaje: Nisu mi dovoljne samo vaše riječi. Ako je on doista živ, kako možete stajati ovdje zaključani, umjesto da iziđete na svjetlo svijeta? Ako je on živ i naš se život mora promijeniti! Upravo tada Isus ulazi među njih i kaže: Mir vama. Nije to bila samo želja ili obećanje, nego mnogo više, jasna potvrda: Mir je s vama, ovdje je, ostvaruje se… ne vašom zaslugom, nego vam je darovan.
Tada se okreće Tomi: Prinesi prst ovamo. Isus je odgajao Tomu za unutarnju slobodu, za neslaganje, izgradio je u njemu hrabrost i veliku humanost. A da bi postao još veći, nježno ga prekorava, onako prijateljski:Ne budi nevjeran… Poštuje Isus potrebno vrijeme čovjekova sazrijevanja, ne nameće se, nego se izlaže: Prinesi ruku, pogledaj bolje, dodirni rane…
Uskrsnuće nije poništilo mjesto čavala, nije smanjilo izgled rana. Smrt na križu nije tek obični incident koji treba zaboraviti: rane su proslava Boga, vrhunac ljubavi, uzvišena ljepota povijesti. Na onom tijelu ispisana je priča ljubavi slovima rana, koje nikad ne lažu.
Ostaju neizbrisive, kao i sama ljubav. Zato nije ostalo zapisano da je Toma dotaknuo rane, bila mu je dovoljna Isusova ispružena ruka i ljubav njegova:Gospodin moj i Bog moj!