|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Isus rado koristi primjere iz svakodnevnog života kako bi nam uputio svoju odgojnu poruku. Došao je u neko mjesto slavlja. Narod promatra i njega i one koji se okupljaju. A on, koristi prigodu da nas pouči kako je bolje biti ponizan, nego sebičan i ohol. Poniznost je temelj i pretpostavka za sve ostale vrline. To nam ponavlja i sv. Pavao: Ne budite umišljeni i pohlepni!
Ljudi se mogu najbolje procijeniti upravu u prigodama okupljanja i slavlja, kad igraju i kad se vesele, tada svatko najbolje pokazuje svoje društvene navike, odnose, ponašanje i osjećaje. U igri se vidi tko dodaje, tko udara, tko ne zna čestitati pobjedniku… a u slavljima, također, tko se gura naprijed, uzima ono najljepše i najbolje, ne propušta druge ili se pak s njima rado susreće, pozdravlja, razgovara…
Prva bi poruka mogla biti: otvori oči i pažljivo promatraj svijet oko sebe. Nije sve onako kako ti se učini na prvi pogled. Svima nam treba lijepa riječ i poštovanje. Potrudi se druge razumjeti, pa ćeš lakše i oprostiti…
Kad bolje gledamo svijet, pa i svoje ponašanje… mogli bismo pogrešno zaključiti da živjeti znači uvijek pobjeđivati i biti iznad drugih – bolji od drugih, ugrabiti prvo mjesto i svačiju pažnju, tražiti samo svoju korist i zaradu, ugodu, nasladu, zabavu…
Isus donosi novu logiku: sjedni na zadnje mjesto i budi strpljiv. Nije to mjesto kazne, izabrao ga je i Isus koji nije došao da bude služen, nego da on služi drugima. Zadnje je mjesto onih koji najviše ljube! Promatrajmo majku: svima će učiniti mjesta i svakoga poslužiti, a za sebe uzima ono što preostane kad su svi namireni.
Druga je poruka: ponizne će prepoznati, ako ne ljudi onda Bog sigurno – i u životu i u smrti. Njima će nježno reći: Prijatelju, pomakni se naviše, dođi na prvo mjesto… ti si mi najvažniji.
Evanđelje završava Isusovim pozivom da ne gledamo samo sebe i svoje najbliže prijatelje. Oni će nam ionako uzvratiti, ili smo već zaduženi njihovom dobrotom. Zakon života, a to je i Božji zakon, glasi ovako: Da bi bio sretan moraš davati! Treba otvarati prozore srca prema svijetu i preko svog dvorišta. Najveća zasluga kod Boga je kad pomognemo nekomu koji nam nikako ne može uzvratiti. Tu se, umjesto siromaha, sam Bog stavlja kao dužnik. On će stostruko nagraditi našu čistu ljubav u kojoj gledamo drugoga, a ne svoj interes. Važno je da se svidimo Bogu, pa nas pozove: Prijatelju!
Treća poruka: Nije Isusova nakana da unosi neka pravila društvenog ponašanja, nego da prihvatimo poniznost, jednostavnost i umjerenost kao način života u društvu, u prijateljstvu, u braku… Put do vlastite sreće je otvoriti srce i darovati bar malo sreće drugomu. Odmah se poveća i tvoja radost – jer činiš kako čini Bog. Nitko nema pravo, a niti može, biti sretan sam za sebe!
Ovog je tjedna blagdan sv. Majke Terezije. Jednom ju je upitao novinar: Što ne valja u ovom svijetu i što treba mijenjati. Odgovorila mu je: Mladi gospodine, to smo ja i ti! Zato i mi, dragi vjernici, shvatimo da se propovijed ne odnosi na druge, nego pođimo od zadnjeg mjesta i od sebe.