Propovijed: 27. nedjelja kroz godinu

0
665
Foto: Pixabay

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Ženidba-rastava, brak-obitelj… očito je i u ono vrijeme bila osjetljiva tema, kao što je to i u naše dane. Umjesto novinara koji danas objavljuju senzacije uz nečije bračne probleme, onda su istupili pred Isusa farizeji da im javno, pred narodom, odgovori na pitanje: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Znali su oni odgovor jer su po Mojsijevu zakonu muževi imali tu mogućnost. No, to je zakon, a Isusov govor je nešto drugo, kod njega se uvijek radi o srcu. Zato ga farizeji stavljaju na kušnju da se odluči za zakon ili za ljudsko srce, a upravo je to temeljno pitanje i čitavog evanđelja.

Isus ih tada poučava nešto vrlo važno: Nisu sve odredbe u Bibliji došle od Boga, poneki su zakoni samo odraz tvrdoće ljudskog srca, kao što je i taj Mojsijev propis kojim dopušta mužu da otpusti svoju ženu. Time im želi pokazati da je važniji duh nego li slovo zakona. Uzima nas za ruku i polako uči kako ćemo svoju slobodu koristiti da sačuvamo vatru, a ne da obožavamo pepeo (Gustav Mahler).

Ima nešto važnije za život od svih propisa, a to je volja Božja od početka, prije nego što je otvrdnulo srce ljudsko. Zato Isusa ne zanimaju toliko propisi kojima se uređuje ljudski život, on ga samo želi prodahnuti, rasplamtjeti, obnoviti… Božjim snovima.

Od početka Bog povezuje živote, čini da se susretnu, ujedinjuje ih… on, autor zajedništva. A što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Bog je ljubav, a čežnja ljubavi je da se ujedini s ljubljenim (sv. Toma). Neprijatelju je ime Sotona, a njegova je želja da sve podijeli, suprotstavi i rastavi. Čovjek neka ne rastavlja… to je poziv da treba djelovati kao i Bog, koji se trudi sačuvati nježnost, djelima i riječima što izgrađuju zajedništvo među onima koji su ujedinili svoje živote.

Sve polazi od srca, a ne od izvanjskih propisa. Tko god se potpuno ne trudi graditi odnose ljubavi, već je na neki način počinio preljub i rastavu. Grijeh je pogaziti one lijepe snove s početka jer su to i Božji snovi za čovjeka.

Zato im na kraju pokazuje na dijete i poučava da takvima pripada kraljevstvo Božje. Nisu djeca bolja od odraslih, nisu ni oni sama nježnost, nego su egocentrični, nagli, instinktivni… ali ih krasi to što lako otvaraju vrata svog srca svakom susretu. Ne skrivaju se pod maskama, nego su potpuno predani svijetu i životu. Djeca nas mogu učiti umjetnosti povjerenja i divljenja. Oni znaju živjeti kao poljski ljiljani i ptice nebeske. Imaju povjerenja u život, vjeruju ljubavi. Isus ih uzima u ruke i blagoslivlja ih: oni su još čisti i neokaljani, u njihovim očima blistaju Božji snovi s početka stvaranja.