|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Baš je čudno kako apostoli nisu prepoznali uskrslog Isusa kad su ga susreli. Imali su prigode upoznati ga vrlo dobro, kroz tri godine na putovanjima, pod maslinama, uz ribe, po selima, oči u oči… a sada ga ipak ne prepoznaju.
Uskrsnuli je isti ali i drukčiji, jednak ali izmijenjen, onaj od prije a kao da je drugi. Možemo zaključiti da uskrsnuće nije obični povratak u prijašnji život, nego je to bitni korak naprijed, preobraženje, ljudsko biti nešto više… Energija u pokretu koju Isus ne zadržava za sebe, nego je posreduje svim stvorenjima, baš svima nama da nas podigne u nove, svijetle oblike.
Mir – to je prva riječ Uskrsnuloga. Čujemo je pri svakom susretu: kad uđem u crkvu ili otvorim evanđelje, kad se tiho spustim u dubine srca ili podijelim kruh s potrebnima. Različiti su putovi koje ovaj Putnik prolazi ali svaki put, baš uvijek, pri svakom susretu prigrli nas kao nasmiješeni prijatelj, raširenih ruku, riječima koje daruju blagoslov, mir, ispunjenje, sklad… Vjerovati njemu znači činiti nešto dobro svom životu, prožeti ga svjetlom, ispuniti ga mirom.
Dobro zna da se radi o susretima koji mijenjaju život ljudi. Ipak, on dolazi k svojima kao učitelj susretanja. Kod njega nema pitanja ni prigovaranje, nego samo zajedništvo. Dolazi da s njima podijeli kruh, poglede, prijateljstvo, riječ i mir.
Poslanje učenika nije da se brane ili da se srame, nego da oda sna i običnih navika probude i ožive svoje oči i uši, svoja usta i ruke: dotaknite, pogledajte, doručkujmo zajedno… Otvoriti sva osjetila životnih registara, postati instrument za glazbu koju Bog svira.
Isus ponavlja: dotaknite me, pogledajte me… Ali, kako ga danas dotaknuti, gdje ga vidjeti? Eno ga tamo u pobjedničkom kriku djeteta koje se rađa, u posljednjem izdahu umirućih. Osjeća se u iznenadnoj radosti naše obične svakodnevne molitve, zadivljeni pred uskrsnim aleluja prvih trešanja a cvatu. Kad me obuzme ljubav i poteče mojim venama, kad s osjećajem i divljenjem dotaknem rane ovog svijeta… dodirujem život koji miriše Bogom.
Nije to neki duh, ja sam, ne bojte se… ohrabruje ih Isus, a iz njegova glasa kao da odzvanja čežnja da bude prigrljen… čvrsto kao i prijatelj koji se vraća izdaleka.
Doručkujmo zajedno. Apostoli su rado spominjali taj mali znak pečene ribe kao bitni i odlučujući dokaz: Jeli smo zajedno s uskrsnulim Isusom (Dj 10,41). Zato što je zajedničko blagovanje rječiti znak života i obnovljenog povjerenja, simbol koji povezuje, čuva i uvećava život. Hrana je sveta stvarnost, a potreba da se živi prvi je od svih zakona Božjih i ljudskih. Isus ne traži od svojih da poste za njega, nego da jedu zajedno. Želi sudjelovati u našem životu, pa da se i mi otvaramo prema drugima.