|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Kako često čujemo povike: To je zabranjeno, to se ne smije, ovo je zapovjeđeno… Često i samu vjeru poistovjećujemo s bojažljivim obdržavanjem beskrajnih odredbi, koje se pripisuju samom Bogu. Kao da bi vjerovanje trebalo biti nekakvo savršeno ponašanje. Istina, kad doista upoznamo Boga onda naš život dobiva novu dimenziju, pa će se to nužno osjetiti i u našem ponašanju.

Slušajući prigovor farizeja Isusu, mogli bismo reći da su donekle imali pravo. Postojali su neki propisi i ne može ih se tek tako kršiti. Konačno, bez zakona se ne može u miru odvijati društveni život. Civilni propisi pomažu i štite nas, daju nam određenu sigurnost. Tako je i s vjerom, a i s našim ponašanjem. Kad imamo neke odredbe onda znamo jesmo li u skladu s njima, možemo li biti mirne savjesti.

Uto dolazi Učitelj iz Nazareta i počinje se ponašati kao da zakona nema. Znamo da nas Bog poziva na slobodu, ali znamo i to da je sloboda teška. Mi odmah počnemo stvarati odredbe kako bismo bili sigurni da smo u pravu. To stanje ljudskog duha opisao je Dostojevski u svomu Velikom inkvizitoru koji započinje proces protiv Isusa. Optužuje ga za slobodu koju donosi među nas… jer ljudi slobodu ne mogu podnositi. Treba im netko da nad njima vlada, da im zapovijeda, da stalno određuje i propisuje što je za njih dobro i kako se trebaju ponašati.

Taj opis nam izgleda strašan ali osjećamo da nije daleko od istine. U Isusovo je vrijeme bila odredba o ponašanju subotom, imala je neki razlog, ljudi nisu željeli da se istražuje njezin izvorni smisao i da se nešto mijenja. Stroge su odredbe čuvale subotu od čovjeka. Nitko nije smjeo hodati više od pola sata, ništa kuhati, ni suđe prati. Rabini su učili da je svaka aktivnost subotom kršenje Mojsijeva zakona i grijeh pred Bogom. Isus ih namjerno provocira kako bi im ukazao da propovijedaju svoju volju, a ne uče ono što je volja Božja od početka. Kaže im ukratko: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote! On sam je subotom ljude liječio, putovao je, naučavao… Rekli bismo danas: Nije baš sve zabranjeno nedjeljom. Dopušteno je i naređeno činiti sve ono što nam ljubav nalaže, sve što je za naše dobro. Sad dolazi ono najteže: u istinskoj slobodi razlučiti što čovjeku koristi da se radi nedjeljom i kako ne izgubiti smisao Dana Gospodnjega, dana odmora, obitelji, prijatelja…

Nije Isus neki prkosni pubertetlija koji namjerno prkosi kršeći društvene propise. Ne, on je novi čovjek, slobodan je i želi da osoba uvijek bude ispred zakona, a ljubav iznad propisa. Konačno, sve bi zapovijedi trebale biti donesene upravo iz ljubavi.

Pogledajmo oko sebe, što se događa u našem vremenu. Svi moćnici poručuju da će zakoni, konvencije, sporazumi… svijetu donijeti mir, demografsku obnovu, zaštitu ljudske osobe od začeća do prirodne smrti, uništenje oružja i prestanak ratova, društvenu pravednost i jednakost… Samo zakoni, zakoni, zakoni… Istina je, pak, da mi nismo ni slobodni ni zreli kao Isus, pa smo u opasnosti kad se mišljenje neke grupe, stranke, udruge… pokušava nametnuti svemu svijetu.

Teško je biti istinski slobodan, pa se tako i ponašati u ovomu mnoštva utjecaja i ovisnosti o navikama, modi, tuđem mišljenju, svojoj sebičnosti… Kako reče sveti Pavao: To svjetlo Božje u srcima našim, blago je koje nosimo u glinenim posudama… Isusov nas primjer prosvjetljuje i ohrabruje: Ljubav treba biti uvijek prije i iznad svakog zakona. Samo nas ljubav oslobađa i pomaže da živimo i radimo kao ljudi svjesni svog dostojanstva, svog poziva i svoje odgovornosti. Učimo od njega živjeti kao ljubljena djeca, a ne kao računovođe.