|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Blagdan Prikazanja Gospodinova ili Svijećnica, koji se slavi 2. veljače, jest slavlje poklona i darivanja samog sebe i vlastitog života.

S tim se blagdanom razvila i procesija svjetla, koja je imala svrhu potisnuti staru pogansku procesiju koja se početkom veljače slavila kao gradska procesija. Procesija svjetla s upaljenim svijećama nadahnuta je riječima starca Šimuna, koji je nazvao Isusa Svjetlom na prosvjetljenje naroda, a odatle dolazi i hrvatski naziv Svijećnica-Kandalora.

Židovski običaj nas kršćane, katolike danas osvješćuje i vraća nas na naš prvi savez s Bogom koji smo sklopili i u koji smo krštenjem ušli kao vjernici. Škropeći svetom vodom svijeće i sebe kao vjernike, mi danas ulazimo i ponavljamo taj isti savez. Bez svjetla ne možemo, a da nam je presudno znamo po svemu što živi i buja oko nas.

Spominjući se toga događaja, u crkvi se blagoslivljaju svijeće. Obredom blagoslova svijeća molimo Gospodina da usliši molitve naroda koji se sastao da ponese svjetlost na slavu Njegova imena, kako čitamo u Obredniku – Daj nam ići putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo k tebi, Svjetlu neugasivom!

Duga je bila tradicija u Crkvi da žena 40. dana nakon poroda dođe u crkvu na blagoslov i zahvalu Bogu za rođeno dijete. Danas tog običaja više nema, ali u obnovljenom Rimskom obredniku predviđen je blagoslov majke, bilo prije porođaja, bilo poslije. Pri tome je ovaj drugi predviđen samo ako rodilja nije mogla sudjelovati na krštenju djeteta i tada primiti predviđeni blagoslov za majku.

Treba danas posebno čuti molitvu starca Šimuna koji zahvaljuje Bogu što je vidio spasenje pripravljeno za sve narode i pred svim narodima te u svoj naručaj uzeo Svijetlo koje će prosvijetliti Izrael i svijetliti svim narodima. On je došao svima i trajno dolazi svima. To je već bilo jasno starcu u hramu, a Sveti Luka to rado naglašava. Starac Šimun Mariji kaže: I tebi će samoj mač boli dušu probosti… Sveta Obitelj se ne boji svoje zadaće… Znamo da je mač boli ranio Marijino srce, ali je i sam Isus bio znak osporavanja tolikima i za tolike kako jučer tako i danas. On i danas dijeli ljude za i protiv. On je sam podijelio vjerske glavare i bio prva žrtva na križu. Podijelio je povijest svojim uskrsnućem na dva dijela: do njegova dolaska i nakon uskrsnuća, kako se danas uobičajeno kaže – prije Krista i poslije Krista. Krist i Evanđelje su i danas prihvaćeni i osporavani, a te podjele su vidljive po prihvaćanju ili odbacivanju Radosne vijesti evanđelja.

Prihvatimo njega – Isusa Krista Svjetlo svijeta i pođimo za njim i s njim da nas prosvijetli kao što je milijune prosvijetlio i prosvjetljuje i danas, da i naš život uvijek bude svjetlo od svjetla.

Živo svjetlo – SVIJEĆA

U moru mrtvog svjetla bezbrojnih živinih lampi, reflektora, svjetlećih cijevi… ponovo smo naučili poštovati živo svjetlo. Ima ljudi koji satima dugo gledaju u plamen vatre na kaminu ili u peći, koji rado zapale svijeću ako su sami kod kuće. Žele nešto živog i toplog imati oko sebe da bi rastjerali samoću. Tako često izgleda i naš svagdašnji svijet – u koji i ovim obredom želimo unijeti ovaj jaki znak nade… Božje svjetlo.

Svijeća kao žrtva i svijeća za pokojnike ima vrlo dugu povijest pa čak i prije kršćanstva. Tek na početku prvog stoljeća počelo se svijeću stavljati na oltar. I tu je ostala, iako još vrlo rijetko služi da dade svjetlo. Najdublje značenje svjetla svijeće je u tome da dok ono svijetli.. ona izgara, smanjuje se i nestaje. Živjeti i ljubiti može samo onaj koji se daruje. Tko želi sebe sačuvati, taj ne zna ljubiti. Primjer i riječ Isusova nas u tome uči. Promijenimo malo riječ Pisma (Mt 10,39): Kad bi svijeća htjela svoj vosak zadržati za sebe, ugasila bi se. A ako ga gubi i izgara, svijetli. A to je smisao svijeće i našeg života, ponizno živjeti kako bismo bližnjima darivali svjetlost i toplinu.