|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
U životu svakoga od nas često je potreba ponovno započeti, ustati, pronaći smisao i svrhu vlastitog postojanja. Tako se obnavlja svijest o cilju prema kojem smo se uputili, a to je uvijek put nade. Stoga je pred nama došašće – mjesec dana milosnog vremena da kroz Božju riječ, molitvu i dobra djela osjetimo što je to život i zašto smo na ovom svijetu. To će biti najvažniji plod ovog hoda kroz vrijeme u kojem se sve pokreće i svi se okrećemo nekoj čežnji i iščekivanju nade. Zato se piše malim slovom došašće – kao i proljeće.
Nećemo umišljati da će se Isus tek sada roditi jer znamo za njegov povijesni dolazak. No, sada mu svaki od nas treba dopustiti da se njegovo svjetlo rodi u našem srcu i nastani u životu. Isprazno je slavlje Božić ako se ne otvaramo Isusu i njegovoj poruci.
Evanđelje podsjeća na davne dane Noe. Oko njega je živjelo mnogo dobrih ljudi, a da nisu ni primijetili opasnost potopa. Tako došašće poziva na budnost, kao i sv. Pavao u poslanici Rimljanima. Uvijek je oko nas opasnost od nekakvog potopa lažne sreće i površnog veselja… Netko susresti Božju svjetlost i tako pronaći sebe, a netko će samo lutati u svjetlucavoj ispraznosti i površnosti. Mnogi umni ljudi svjedoče da je upravo ta površnost najveća nevolja našeg vremena. Ne primjećujemo ni ljude ni događaje, ni riječi ni poruke… samo životarimo iz navike. Zato je važno znati se zaustaviti, otvoriti oči srca da bismo shvatili svoje dostojanstvo i znali zahvaljivati Bogu i dragim ljudima..
Što možemo učiniti kroz vrijeme došašća? Probuditi volju, naći prostor i vrijeme za Riječ Božju, za razmišljanje, za malo više molitve… sami i sa svojom obitelju oko upaljenih svijeća adventskog vijenca. Moguće je ugasiti sve što nam smeta, pa započeti razgovor i obnoviti lijepa sjećanja… Siguran sam da će se mnogi odlučiti za žrtvu ranog ustajanja, pa kroz hladne zore doći u toplu crkvu na mise zornice…
Ako se potrudimo biti bolji u svemu što činimo, pomoći će nam i božićni simboli koje polako unosimo u svoj dom: jelka, jaslice, svijeće… Učinimo nešto, barem male korake … da bi se Isus nastanio u nama i oko nas, kako bismo lakše nadvladali poplavu negativnih riječi i stvari kojima robujemo. Treba se oduprijeti toj svekolikoj žurbi koja nas je obuzela pa mnogi nemaju vremena ni za što veliko i bitno, duhovno i vječno. Nameće se važnost samo onoga uzeti i imati, pa se zanemari ono još važnije, čovjekov poziv i zadaća: dijeliti kruh i ljubav. A samo tako se može susresti Boga.
Isus je došao tražiti siromašne i osamljene, a mi sve pretvorimo u slavlje moćnih i bogatih, kao da se je Bog rodio u raskoši jeruzalemskog hrama, a ne u siromaštvu betlehemske špilje… Vrijeme došašća prigoda je pokazati osamljenom djedu i baki da nisu zaboravljeni; vratiti nadu svojom dobrotom i Božjom blizinom osobama koje je život teško ranio … i suznim očima koje nekog očekuju.
Ljudi su stvoreni da se vole, a stvari su stvorene da se koriste… Nered u svijetu nastaje kad se počnu stvari voljeti, a ljudi iskorištavati.
Božić može biti velika radost, ali i velika tuga… Sve obitelji izgledaju lijepo i skladno, nasmijani i sretni. No, stvarnost nije takva: mnogi su žalosni, osamljeni, napušteni, siromašni, bolesni, razočarani… Što su oko njih veća slavlja, u njima je veća osamljenost i tuga.
Krenimo malim koracima. Darujmo malo više blagosti i koji smiješak svima kojima služimo u obitelji i na poslu. S Isusom se barem kratko porazgovarajmo, onako prijateljski. Učinimo poneku gestu dobrote i zahvalnosti bez očekivanja da nam netko zahvaljuje… Samo tako će nam svima došašća i blagdan Božića biti izvor radosti i vrijeme mira.
