|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Svetu obitelj posjetili su mudraci s Istoka, sveta tri kralja. Odmah po njihovu odlasku anđeo se u snu ukazuje Josipu s porukom: Ustani, uzmi dijete i njegovu majku, bježi u Egipat i ostani ondje dok ti se opet ne javim jer je Herod odlučio pronaći dijete da ga ubije.
On se hitro ustaje usred noći i čini kako mu je anđeo naredio. U Egiptu je ostao sve do Herodova skončanja. Međutim, na vlast je došao njegov sin, pa Josip i ne bi baš bio siguran u Jeruzalemu. Zato mu se opet javlja anđeo porukom: Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i vrati se u Galileju, u gradić Nazaret – tako će se ispuniti staro proročanstvo: Zvat će se Nazarećanin.
Kad pogledamo sve ove događaje, shvaćamo da Božić i nije tako sentimentalan, nego je nadasve dramatičan: u njemu je početak novog svijeta i novog shvaćanja svih stvari. Nisu u igri samo osjećaji, nego presuda dotadašnjem svijetu i obraćenje povijesti. Do sada se je svijet uvijek kretao jednosmjerno: odozdo prema gore, od malenog k velikom, od slaboga prema jačemu. Kad se Isus rodio, štoviše, kad je žena rodila Sina Božjega, kotač povijesti je na trenutak zastao da bi potom krenuo u suprotnom smjeru: Svemogući se učinio nemoćnim, vječno postaje smrtno, beskrajno se rađa kao maleno dijete, omotano pelenama sad leži na slamici jedne špilje.
Sudbina svijeta odlučuje se unutar obitelji: otac, majka, dijete, gnijezdo života, osovina budućnosti. Tako je s bitnim stvarima i danas, kao nekada, događaju se u odnosu srdaca, u svakodnevnoj hrabrosti dvoje zaljubljenih koji znaju uzeti sa sobom život druge osobe. Josip je ovdje simbol svakog vjernika čija vjera i osjećaji postaju snaga jednoga za drugo.
Herod šalje vojnike da ruše i ubijaju, Bog šalje snove da čuva život i gradi obitelj. Josip je poveo sa sobom dijete i njegovu majku u toj noći bijega u Egipat. Bio je to Bog koji bježi po noći. Mi se čudimo zašto anđeo ne pokazuje jasan put, zašto ne kaže točan datum povratka. Zašto Bog ne spašava od progonstva, nego upravo kroz progonstvo? Ne oslobađa od pustinje, nego daje snagu da se prijeđe ta pustinja, ne štiti od crne noći, nego pomaže na putu po noći.
Tri puta je Josip usnuo san. Svaki put je čuo djelomičnu poruku i kratkoročnu uputu. Ipak, on za svoje putovanje ne traži da mu se sve objasni kako bi vidio cjelovite horizonte, nego samo toliko sunca koliko mu treba za prvi korak (H. Newman), toliko snage koliko je dosta za prvu noć. Josipu je dovoljno to što je u rukama Božjim i što skladno diše s onima koju su mu povjereni, tako je siguran da ga put vodi doma, premda dalekim stazama preko Egipta.
Josip predstavlja sve pravednike ove zemlje, muževe i žene, koji na se uzimaju odgovornost za živote drugih, žive ljubav i ne misle na svoje umore i strahove. U toj slici su svi oni koji se ne reklamiraju i ne traže ništa zauzvrat, nego u tišini čine to što trebaju činiti; svi čija je uzvišena zadaća skrbiti za druge živote vlastitim životom (E. Canetti). Takvi su to ljudi: odlučni i konkretni a u srcu puni snova, goloruki a ipak jači od svakog faraona.