Propovijed: Sveta obitelj

0
91

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Najčudnija obitelj u povijesti ljudskog roda, danas je predstavljena za uzor i nasljedovanje našim konkretnim obiteljima. Snažan je to poziv na onu vertikalnu dimenziju obiteljskih odnosa…

Marija i Josip donose Isusa u jeruzalemski hram da ga prikažu Gospodinu. Bio je to drevni židovski običaj i obred zahvale Bogu za rođeno dijete. Shvaćali su da je dijete dar. Bog daje dijete roditeljima, a oni ga odmah posvećuju uzvišenim snovima, prikazuju ga Božjoj volji i njegovim planovima. Kao da tim obredom žele posvjedočiti da dijete ne pripada njima nego svom pozivu i poslanju. Nisu djeca rođena da ostvare želje svojih roditelja, nego Stvoriteljeve, kako lijepo reče pjesnik (A.B.Šimić): Mi smo želje Božje spuštene do zemlje!

Svoje vrijeme naučili smo dijeliti i strogo razlikovati blagdane i radne dane. Jedno su dani koji se žive naporno i ponavljaju dosadnim ritmom, a nešto sasvim drugo su oni blagdanski za koje se radosno pripremamo. Jedni su posvećeni radu, a drugi slavljima. Nasuprot takvomu shvaćanju vremena, nazaretski događaji i sveta obitelj pokazuju nam da Bog nije daleko, nego se nastanjuje u naše domove, a mi svoje spasenje ostvarujemo svakodnevnim služenjem.

To je velika novost kršćanske poruke: za spasenje je dovoljno biti običan čovjek, normalan, najjed­no­stavniji. Svi vi roditelji, koji se mučite s prvim djetetom, vaše nesane noći i opterećeni odnosi zbog umora i briga… upravo ste nalik Josipu i Mariji. Njihov je život bio običan kao i vaš, briga za posao i uzdržavanje, za sklad obitelji i odgoj djeteta. Baš to dijete, utjelovljeni Bog, odlučio je donijeti smisao i sreću u jednostavan i običan život. U ovomu se sastoji prva svetost obitelji: Znamo da nas Bog ljubi i da stanujemo u toj ljubavi koja je veća od naše kuće. Znamo da i sami možemo ljubiti i služiti i daće samo tako život procvjetati svojim bogatstvom i ljepotom.

U Hramu dijete prelazi s Marijinih ruku u naručje starca Šimuna. Čin je to pun povjerenja ali i simbolike koja nas poziva da Božje lice prepoznamo u svojim bližnjima i da ih zagrlimo s povjerenjem tajanstvenog susreta sa samim Gospodinom. On se je utjelovio i susreće nas u licu i pogledu dragih osoba. Šimun je zadivljen držao u naručju Isusa i gledao ga, zagrlio i k sebi privio. S istom nježnošću i poštovanjem možemo i mi gledati, slušati i prigrliti k sebi bližnje.

Šimun je Mariji u tri riječi obznanio Isusovo poslanje u svijetu: Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan! Propast, uzdignuće i osporavanje… tri riječi koje pomažu životu da diše. Vrijedi li to proročanstvo za nas? Budi, Gospodine za mene propast i uskrsnuće! Ne ostavi me nikad u ravnodušnoj nezainteresiranosti, ti Kriste koji rušiš moj svijet glume i laži, prijevara i obmana. Neka se suprotstave, Gospodine, tvoje misli mojim mislima, ovoj mojoj osrednjosti, lažnoj sigurnosti i krivoj slici koju imam o tebi. Uzdigni me i uskrisi kad osjetim da ne mogu više ovako, kad me mori unutarnja praznina i izvanjska tama; nakon laganih padova, izigrane vjernosti i gorkog poniženja… I tebe, Marijo, čeka jedan mač. Nisi izuzeta od patnje i boli. Nije vjera anestezija da nikad ne boli, nego je snaga koja ne dopušta da postanemo besmisleno banalni i otrcani.

U tom duhu obiteljskih odnosa, poteškoća i snova, zahvaljujemo Bog i za ovaj prijelaz iz jedne godine u drugu. Nastavit ćemo u zajedništvu s Bogom hoditi i graditi, jer život vjernika nije prepušten slijepoj sudbini. S tim raspoloženjem završavamo ovu godinu, otvaramo se novoj, jer vrijeme nam je Božji dar da zajedno s Bogom izvršavamo onaj zadatak koji nam je od Njega povjeren na zemlji.