Što je to došašće ili advent?

0
11
Foto: Wikimedia

Došašće ili advent je vrijeme priprave kroz četiri nedjelje za godišnju proslavu Rođenja Gospodinova – Božića, ali ujedno i vrijeme priprave za drugi, slavni Kristov dolazak.

Došašće se dijeli u dva dijela, a s njim započinje i nova crkvena godina. Prvi dio došašća započinje prvom nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. studenog) i traje do 16. prosinca. Liturgija u tom prvom dijelu izražava onaj vid došašća koji govori o Kraljevstvu Božjem na svršetku vremena i usmjerava na iščekivanje drugoga Kristova dolaska.

Drugi dio došašća traje od 17. do 24. prosinca, da Badnjaka, i to je vrijeme neposredne priprave za slavljenje Rođenja Gospodnjeg.

Prvi tragovi crkvene priprave za Božić nalaze se već u V . stoljeću u Siriji, a sama se priprava sastojala od liturgijskog spomena Blažene Djevice Marije Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja kao Isusova preteče, a obuhvaćala je dvije nedjelje koje su prethodile Božiću.

Od 8. stoljeća razdoblje došašća počinjalo je 11. studenog na blagdan sv. Martina i bilo je strogo poput korizme, a trajalo je šest nedjelja. Kasnije je taj običaj znatno ublažen, makar se i danas razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi.

Prva nedjelja došašća govori o ponovnom Kristovu dolasku, kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo – novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusova preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa. Može se reći da je Marija vjerom začela Isusa: prije nego li u svome krilu, ona ga je začela u svome srcu. No, čitanja došašća ne upućuju samo na to kako je bilo onda, “u ono vrijeme”, nego žele pobuditi odlučno stajalište za današnjicu, tj. za naš život. Došašće nas odgaja za ljubav koja čezne za Bogom koju se može susresti najprije u čovjeku a onda i u samom Bogu. Ono nas potiče da budemo spremni za Isusov slavni dolazak, tj. za Sudnji dan. Ipak, u Došašću se ne slavi samo iščekivanje, već i dolazak našeg Gospodina, Isusa Krista koji traje bez prestanka.

U Rimokatoličkoj crkvi u došašću prevladava ljubičasta boja u liturgiji (kao i u korizmi). U misi se izostavlja himan “Slava”, da bi taj tipično božićni himan (“Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!”) jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja.

Advent kao početak crkvene godine i predbožićno vrijeme zahtjevno je jer u njemu ima dana posta, tj. odricanja od hrane, dana nemrsa, tj. dana kad se ne jede meso; nekoć je nemrs bio u sve radne dane adventa. U njemu su posebno poznate zornice.

ZORNICE – sv. mise koje imaju pokorničko značenje, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četiritjednog trajnog odricanja od sna.
Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Drugi narodi, pa ni slavenski, nisu našli za te rane mise, odjevene u čar i tegobe zime, vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom Rorate. Slaveći te mise, narod je stvorio osobite adventske pjesme. I one su plod hrvatskog vjerničkog duha, bogate sadržajem jer prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovu dolasku, a napose ulogu Djevice Marije nazivajući je najljepšim imenima zbog njezine majčinske uloge u Isusovu dolasku. Isusova majka je uz pokornika sv. Ivana Krstitelja glavna osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje da za Božić Bog dolazi čovjeku ali da i Bog očekuje čovjekov dolazak. Otkriva to Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori da Bog dolazi čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. Marija je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Tako je ona primjer za pun doživljaj Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima.

U došašću izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac sa četiri svijeće. Svijeće simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

ADVENTSKI VIJENAC – U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postupno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi “cvjetni aranžman” u ogoljeno zimsko doba, nego on na osobit način diskretno okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti da “kod nas ranije nije bilo toga vijenca”. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svagdje. No i tamo je došao tek nakon Prvog svjetskog rata; “prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postupno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).

Fra Denis Šimunović