Ustoličenje mitropolita crnogorskog Srpske pravoslavne crkve Joanikija na Cetinju i dalje izaziva reakcije. Svojevrsni desant, odnosno dolazak helikopterom Joanikija i patrijarha Porfirija na Cetinje na svoj britak način prokomentirao je i srbijanski političar i književnik Vuk Drašković.
Na početku svoje kolumne za portal Antenam.net pita se kako je moguće da je ustoličenje, odnosno “hitrotonisanje jednog popa” postalo državno, nacionalno i sudbonosno pitanje, oko kojeg svi lome koplja, od predsjednika država, preko premijera i ministara, do horoskopdžija i vračara. Ovakav način ustoličenja jednog mitropolita Drašković naziva talibanizacijom pravoslavlja.
– “Vladike propovedaju protiv drugih vera i nacija, koji su nam narodi zaštitnici, a koji dušmani, gde su, gde moraju biti državne međe. Juče Velike Srbije, danas Srpskog sveta. Samo srpskog. Najava reprize strašnih devedesetih. Pamtimo li kako je bilo: popovi, pa topovi, pa lopovi?!” pita Drašković u svojoj kolumni.
Napominje kako su Cetinjani u subotu poslali jasnu poruku, a to je stop kleronacizmu, negiranju Crne Gore, otimanju crkava i manastira.
– “Ne može, kažu Cetinjani, u njihovom, crnogorskom manastiru, duhovnom temelju države Crne Gore, biti hirotonisan nijedan vladika koji propoveda da Crnogorci nisu narod, nego kopilad, izrodi, ustaše, pečurke posle kiše koje će da nestanu.
I da nijedna crkva u Crnoj Gori, pa ni Cetinjski manastir, nije crnogorska. Nema hirotonisanja u Cetinjskom manastiru za bilo koga ko seje mržnju i zlu kob po Crnoj Gori, okrećući oca protiv sina, brata protiv brata, Srbina protiv Crnogorca,” – dodaje Drašković.
Napominje “kako je kroz istoriju i Srbima i Crnogorcima u Crnoj Gori matična država bila upravo Crna Gora. Čak i kada su i Srbija i Crna Gora bile pod okupacijom, Cetinje je bilo slobodno”, podsjeća Drašković. Čak su, prema njegovim riječima, i crkve koje su gradili u Crnoj Gori bile drugačije, specifičnog izgleda.
– “Poseban je izgled tih crkava i manastira koje su gradili Crnogorci. Sve one, kao i Cetinjski manastir, zidane su od kamena, kao da su vojničke kasarne, sa prozorima i posebnim otvorima nalik puškarnicama. I služile su, često, kao ratna uporišta. U te crkve i manastire, Crnogorci su, pred bitke, ulazili pod oružjem, a pričešće su uzimali svojim mačevima i sabljama. Nikad Turci nisu ušli na Cetinje. I silni serasker Omerpaša Latas zaustavljen je pred tim gradom”, napominje Drašković.
Na kraju kolumne podsjetio je na jedan povijesni događaj, koji opisuje slobodarsku tradiciju Cetinja.
– Koliko ima do Cetinja?, pitali su, priča se, Napoleonovi poklisari u Kotoru, gde ih je dočekao, vladika Petar I Petrović Njegoš.
“Prijatelju je potrebno nekolike ure oda, a neprijatelj tamo ne može doći nikada”, odgovorio im je, piše Drašković za Antenam.net portal.