Demografski pad nije samo statistički fenomen, već simptom propasti društva. Pad nije slučajan, već posljedica individualnih odluka koje u konačnici mogu odlučiti sudbinu naroda.
Teorija igara, razvijena od matematičara poput Johna Forbes Nasha, koji je 1950. godine definirao tzv. Nashov-a Ravnoteža – stanje u kojem nitko ne može poboljšati svoj ishod mijenjajući strategiju dok drugi ne mijenjaju svoju – pruža ključ za razumijevanje demografskog pada. Ova teorija, nagrađena Nobelovom nagradom, primijenjena je na populacijske dinamike kroz evolucijsku teoriju igara Johna Maynarda Smitha (1982.), koji je promatrao evoluciju reproduktivnih strategija u konkurentskim populacijama. Novija istraživanja poput onoga Claudije Goldin, nobelovke za ekonomiju 2023., primjenjuju teoriju igara na fertilitet žena, pokazujući kako status prevladava nad reprodukcijom u modernim društvima. Ruiwu Liu s Cornell-a teorijom igara dokazuje da je povećanje ekonomskog statusa žena najvažniji uzrok niskog fertiliteta u razvijenim zemljama.
U Hrvatskoj, i općenito na “Zapadu”, teorija igara objašnjava zašto demografski pad nije samo kriza, već stabilno stanje u kojem individualne odluke vode kolektivnoj propasti. Drugim riječima, društva namjerno ili ponekad spontano odlučuju što je u svakom od njih najvažnije – u nekima je to isključivo novac, u drugima opstanak, u trećima pak želja za osvajanjem putem demografske ekspanzije, a u Hrvatskoj (i drugim zapadnim zemljama) to je status.
Zašto mjere ne djeluju
Vlada Andreja Plenkovića ulaže napore u demografsku obnovu. Hrvatska, putem raznih programa, ulaže u potpore roditeljima, subvencije stanovanja i povratak iseljenika. Ipak, dubinski mehanizmi drušva onemogućavaju pozitivne rezultate.
Zašto je to tako? Neuspjeh je simptom šireg problema: na Zapadu, demografija nije igra preživljavanja, već statusa. U teoriji igara, demografski izbori su strateška igra gdje igrači (pojedinci) biraju akcije na osnovu očekivanih rezultata (‘isplata dobitaka’).
U tradicionalnim (plemenskim) društvima, ‘isplata’ je preživljavanje: djeca osiguravaju radnu snagu i brigu u starosti. U razvijenim zemljama, igra se mijenja u “statusnu utrku”.
U društvima s visokom nejednakošću i intenzivnom konkurencijom za status, ulaganje u karijeru, obrazovanje i društveni status konkurira fertilitetu. Obrazovane, bogatije žene – ključne u ovoj igri – biraju manje djece kako bi maksimizirale vlastiti status.
U Hvatskoj (i na razini EU), žene s visokim obrazovanjem imaju manje djece od onih s niskim. Ova “Nashova ravnoteža” – gdje nitko ne mijenja strategiju jer bi gubio status – dovodi do kolektivnog pada. Vlada može ponuditi financijske poticaje, ali ako statusna igra ostane na snazi, žene prioritetiziraju karijeru nad majčinstvom.
Izrael ima ono što drugi nemaju
Profesor Stjepan Šterc često, i s pravom, govori da bi se Hrvatska trebala ugledati na Izrael. To je u suštini točno, no često se pogrešno interpretira te promatra kroz povratak dijaspore. U zemljama poput Izraela, ‘igra’ nije ‘status’, već očuvanje nacije. Rađanje se vidi kao obrana nacije: žene nisu penalizirane za više djece, već slave kao čuvarice društva. U Hrvatskoj, EU ili Australiji, takve žene s više od 2 djece promatraju se kao one koje parazitiraju na proračunu.
U muslimanskim zemljama poput Jordana ili Iraka fertilitet ostaje viši jer društvo vrednuje majčinstvo kao kolektivnu dužnost, a ne individualni trošak. Tamo, status dolazi od obitelji, a ne samo od karijere. Štoviše, politički radikalni Islam rađanje promatra kao oruđe ekspanzije. U tome su iznimno uspješni.
Ipak, za opstanak nije potreban samo fertilitet, već i tehnološki napredak. Izrael, za razliku od mnogih muslimanskih zemalja, ima oboje. S visokim fertilitetom i inovacijama, Izrael postaje pobjednik budućnosti. Budućnost pripada onima koji održavaju populaciju uz tehnologiju. Zapad, zarobljen u statusnoj igri, suočava se s nestankom. Hrvatska mora preispitati vlastite strategije.
Status kao igra u Hrvatskoj: Djeca nisu pobjednička strategija
Obrazovane žene imaju najviše za ‘izgubiti’: djeca kompromitiraju ambicije. Takve osobe često politički gravitiraju progresivnoj ljevici, koja kulturno ne podržava djecu, vidi ih kao teret za okoliš ili individualnu slobodu.
Pojedine ljevičarske udruge i političke sekte koje bi u budućnosti mogle preuzeti vlast, ponajviše zbog razjedinjenosti ‘desnih snaga’, uvele bi Hrvatsku u posljednji čin kulturnog i nacionalnog nestanka. Njihov cilj je potpuno utopiti Hrvatsku u mješavinu globalizma i agresivnog relativizma.
Kako bi popravila demografske procese, Hrvatska mora promijeniti igru: kulturno valorizirati majčinstvo kao statusni simbol, kroz obrazovanje i medije, pretvarajući ne-kooperativnu igru u kooperativnu – ‘igru’ u kojoj reprodukcija donosi kolektivne nagrade. Bez toga će, Hrvatska i Zapad izgubiti budućnost.
Izvor: Narodno.hr by Marijan Jukić
Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove redakcije tj. portala dugopolje org. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.