Tradicija dugopoljske poklade (mačkara ili maškara)

0
155

Poklade su se, prema kazivanju starijih osoba čije je sjećanje o tome običaju već blijedo, održavale u Dugopolju do Drugoga svjetskoga rata.

Pokladni običaji vuku svoje podrijetlo iz davnih vremena, u europskom kulturnom krugu iz grčko-rimskog vremena, a prerušivanje i maskiranje poznato je i izvaneuropskim poluciviliziranim narodima. Suvremeni istraživači, analizirajući stariju građu, govore o dva tipa karnevala nazvana prema rimskim svečanostima: luperkalijski (karakterističan za ruralne stočarske krajeve i bliži magiji polodnosti) i saturnalijski (češći u urbanim okružjima i skloniji društvenoj kritici).

Dugopoljske maškare bile su luperkalijske, kao što su i na ostalim prostorima Dalmatinske zagore, a karakteriziraju ih grupe maskiranih muškaraca (životinjskom kožom i rogovima) s sva vrlo rasprostranjena lika, naime, didom i babom.

Vrijeme poklada počinje od Sveta tri kralja (Vodokršća, Bogojavljenja), dakle blagdan kojim završava božićni ciklus (6. siječnja) i traje do Čiste srijede, početka korizme. To je u vrijeme zimskog solstijica, doba kada raste sunce, dan postaje duži i počinje nova agrarna godina. Raznim magijskim i apotropejskim činima trebalo je osigurati plodnost usjeva, stoke, pa i ljudi. Takvo značenje je davno zaboravljeno, a suvremene maškare održavaju se zbog druženja, zabavljanja, pa i koristi. Sudionike maškara seljani su darivali jajima, uljem, suhim mesom, slaninom i dr. Današnje vrijeme značajno je po ophodima namaskirane djece kojoj su novci najdraži dar.

U vrijeme dok su se održavale maškare u Dugopolju, samo su muškarci sudjelovali u njima. Svaki član družine imao je svoju ulogu. Najznačajniji i najupečatljiviji likovi bili su did i baba, mladenci te torbonoša s velikom torbom u koju je stavljao prikupljene darove.

Broj sudionika u maškarama razlikuje se od sela do sela. Did je bio vođa grupe i trebao je biti prepoznatljiv da bi maškare, kad dođu u drugo selo, mještani prepoznali i u njih imali povjerenje. U tom slučaju seljani bi ih bogatije obdarili. Po nekim detaljima odjeće ili obuće, karakterističnim za pojedina sela, maškare su se prepoznavale. Tako su npr. Dugopoljci imali bijele čarape, a Dicmanjci bijele prošarane s crnom vunom. To su neke razlike poznate samo lokalnim zajednicama.

Karakteristika dida bila je da ima osobit rekvizit u obliku izrazito velikog falusa, načinjenog od krpe ili drva i obojenog u crveno. I dida i baba bili su obučeni u otrcanu odjeću, i jedan je od njih imao vrećicu s pepelom kojim bi posipao promatrače, okućnice i vrtove onih obitelji kod kojih bi se maškare zaustavile. Zvono ili batina također su im bili rekviziti, kojima su činili buku.

Ovaj par obvezatno je izvodio opscene scene, imitirao spolni čin. Za ulogu babe birala se korpulentna osoba, koja se mora braniti od dida, napasnika, kao i od drugih didova, ako bi se susrele dvije grupe maškara. Ta dva karnevalska lika, njihova naglašena seksualnost, maske, kretnje, dvosmislene šale, pripadaju znatnijoj starini i susreću se još kod nekih slavenskih naroda i svuda su u bitnom jednake.

Čest prizor u gradskim i seoskim maškarama su skupine koje predstavljaju svatove s mladencima. To je grupa sa zaboravljenom magijskom ulogom plodnosti, koja svojim komičnim načinom ophođenja i dijalozima sa seksualnim aluzijama uveseljava nazočne.

U Kotlenicama su npr. bile dvije grupe maškara, lipe i ružne, koje su se međusobno razlikovale načinom prerušavanja. Pazilo se, naime, da se pri ophodu sela te dvije grupe ne susretnu, jer se vjerovalo da bi se mogla dogoditi velika nesreća. Seljani su darivali maškare, a ako netko to ne bi učinio, pjevali su mu razne pogrdne pjesmice. Postoje tekstovi zahvale i pokude, npr.:

Ko mi dade živilo mu prase, ko ne dade krepalo mu prase.

Razdoblje prikladnih ophoda najintezivnije je posljednja tri dana, a završava pokladnim utorkom. Za taj dan su vezane mnoge praznovjerice, gatanja, proricanja. Vjerovalo se da se toga dana vještice skupljaju na guvnu i da se može otkriti tko je u selu vještica. Ako se npr. sumnjalo da je neka žena vještica, njezin ju je muž trebao vezati konopom, pa ako sutradan bude odvezana, onda je vještica. Ali, kako muževi ne bi to radili, suseljani bi vezali konop, pri tome mislili na određenu osobu, stavili ga u džep, pa ako bi sutra našli konop odvezan, vjerovali su da je dotična osoba vještica.

Pokladni utorak karakterizira određeni jelovnik s mnogo masnih jela, kiselog kupusa kuhanog sa suhim mesom, slaninom i sl. Bio je običaj da se komad kuhanog suhog mesa od pokladne večere natakne na štap i ostavi iznad komina te se pojede za uskrsni doručak. Tradicijsko pokladno jelo Dalmatinske zagore su uštipci, ali i fritule kao dio gradskog jelovnika.

Sudionici maškara obilato su se gostili na pokladni utorak u seoskoj gostionici s onim što su u višednevnim ophodima po svom i susjednim selima dobili na dar.