Piše Vanja Zlatović
Prva je značajka ovoga vremena plebiscitarni dekonstruktivizam: istina je svedena na banalnu interpretaciju koja ne želi biti više od mobilizacijskog sredstva. Jerry Springer je pobijedio Éditions Larousse — to je najkraći sažetak trenutka.
„Ljevica” hrani interese građanskog staleža koji je, u biti, konzervativan i ne želi promjene nego elitizira fantazmagorijom uključivosti; „desnica” kanalizira klasni bijes u nadrealistični identitetski pathos. Govorim o elitama, o taktici, ne o korisnicima.
Oni su baštinici emocionalnog olakšanja — jedinog proizvoda koji danas svjetonazorske opcije uopće nude. Korisnici se drogiraju istinama koje im se serviraju, one su tek inhalacije ugode. Faktografija je potisnuta; zamijenila ju je selektirana bajka. U našem slučaju…U jednoj verziji, fantazija „oslobođenja” koje provode lajbek-trojke koje nemilice uklanjaju nepoćudne i prazne bolničke krevete trpaju u pećine i opkope.
U drugoj, režim ubija Židove, Rome, Srbe i ostale tek „iz nužne obrane” ili „jer je baš zli Nijemac tako naredio, a oni se pritom opiru”. Oboje je glupost, oboje je netočno. Jedini kontraargument na argument je „A zašto ne spominješ ove druge?” — ili: „To je laž onih drugih.”
Tako se danas raspravlja i o agresiji na Ukrajinu i o pitanju „jesi li za teroriste Hamasa ili za Izrael”, što u obratnom smjeru glasi: „jesi li za Palestinu ili za genocid nad Palestincima?”. Fizika mitske žrtve. Dionizijska konstrukcija koja ne trpi manje od retorike paranoidne shizofrenije. Armagedon, „prava strana povijesti”, glupost. Neka zaplakana inačica Nietschea.
Raspored snaga je providan: „ljevica” gura morbidni antifašizam za namještenike i nasljednike; „desnica” nervozni, prekarni hiper-suverenizam za veterane, navijačke skupine i ponižene; a centar profitira od uzajamnog straha. Blijed, neidealistički, on je skladište onih koji su pojedinačno „ malo više nešto od ovoga dvoje ”, ali ipak znaju da im je tu najbolje. Cajke su tek prekarni, raspušteni, vulgarni odušak civilizacije zasićene simulakrumima smisla.
Kršćanstvo je tu u najvećoj nepogodi. Jer ono nužno počiva na opomeni vlastitim sljedbenicima, a današnja publika ne podnosi opomenu. Publika danas, sva, želi čuti: „još smo mi dobri kakvi bi trebali biti”.
Kršćanstvo to ne nudi. Zato Božo vrcka bokovima u napuštenim crkvama, a drugi propovijedaju amerikaniziranu pseudodesničarsku etičku raspuštenost. Kršćanstvo dokida mitsku žrtvu – Bog se žrtvuje za nevjerne da bi ih spasio umjesto žrtve Bogu to nije bilo nikad prije ili kasnije kao rješenje.
Ni Augustin, Franjo, Stepinac, a ni neusporedivo blaži Kuharić danas ne bi nikome zvučali dobro: Niti Trocki ljevičarima, naravno, niti bilo koji von Salomon desnici.