Hrvatska država već dugo boluje od kronične političke dvoličnosti. Kad treba financirati Pupovčeve projekte – granica nema. Kad treba prikazati stvarnu srpsku “kulturu” onda zid šutnje.
Ovoga puta brojke govore same za sebe, 650.000 eura iz proračuna odlazi na “promicanje srpske kulture” u Hrvatskoj i to samo za SKD Prosvjeta, dok je ukupni iznos 2.559.100 eura . U isto vrijeme, film “260 dana” Jakova Sedlara, koji prikazuje tu srpsku “kulturu”, kulturu paljenja, silovanja, mučenja i ubijanja, nije dobio ni jedan cent potpore od strane centralne države i institucija koje u pravilu financiraju filmsku produkciju.
Za hrvatsku istinu – ništa. Za “kulturno povezivanje” – sve.
Istodobno, preko granice, u Tavankutu kod Subotice, događa se nešto što bi svaka suverena država nazvala — krađom. Vrtić izgrađen hrvatskim novcem, za hrvatsku djecu, da uče na svom jeziku i po svom programu, sada je – odlukom srbijanskih vlasti – prebačen pod srpski program. Hrvatska djeca moraju učiti na tuđem jeziku, u ustanovi koju je platila hrvatska država.
I gdje je reakcija hrvatske Vlade?
Nema je. Nema izvanredne konferencije, nema diplomatske note, nema ni trunka političkog dostojanstva.
Kad treba stati pred Pupovca i smirivati javnost zbog “ustaškog incidenta u Splitu” – premijer se pojavi isti dan.
Kad se dogodi stvarna nepravda prema Hrvatima u Vojvodini – muk. Toliko o tome koliko Hrvati u Srbiji imaju jednaka prava.
Nije ovo pitanje desnice, ljevice, Pupovca niti Sedlara. Ovo je pitanje elementarnog poštovanja prema vlastitom narodu. Jer ako hrvatska država ne štiti svoju djecu, svoj jezik i svoj novac – tko će?
Dok se naši porezni obveznici pretvaraju u sponzore “tuđe kulture”, hrvatska djeca u Tavankutu danas uče na srpskom jeziku. U Hrvatskoj kao da se ništa nije dogodilo.
I upravo to je najgore: šutnja vlasti koja postaje glasnija od svake izjave. Jer šutnja, kad se gaze nacionalni interesi, više nije znak pristojnosti. To je znak – odustajanja i nepoštovanja prema svom narodu.