Andrija Mikulić je rođen 1969. u Zagrebu. Diplomirao je geotehniku 1994., a doktorirao 2016. godine. U službenim biografijama naglašava obiteljski život, lov i streljaštvo kao hobije te znanje engleskog jezika. No njegov politički put daleko je zanimljiviji – i kontroverzniji. Iako se danas predstavlja kao beskompromisni HDZ-ovac, krajem osamdesetih bio je istaknuti i ambiciozni pripadnik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, a u tom se razdoblju, prema tadašnjim navodima, izjašnjavao kao Jugoslaven, piše Teleskop
Teret jugoslavenske prošlosti
Ta činjenica godinama je pratila njegov politički uspon i postala osobito neugodna u vrijeme kada je HDZ, pod vodstvom Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, gradio oštru retoriku protiv svega što je imalo jugoslavenski predznak. Mikulić je tada protiv pojedinih medija podizao tužbe, tvrdeći da je riječ o lažima i falsifikatima, te je javno naglašavao da mu je politički put započeo isključivo s HDZ-om početkom devedesetih.
Uspon u zagrebačkom HDZ-u i savez s Bandićem
Karijeru unutar stranke gradio je postupno, godinama boraveći u drugom planu, da bi 2012. izbio na čelo zagrebačke organizacije HDZ-a. Izbornim uspjesima pritom se nije mogao pohvaliti, ali je ostao čvrsto pozicioniran zahvaljujući koaliciji s Milanom Bandićem, kojoj je dugovao i funkciju predsjednika Gradske skupštine. Upravo ta politička kombinatorika i spremnost na bespogovornu lojalnost obilježili su ga kao jednog od najnepopularnijih, ali i najžilavijih političara zagrebačke scene. I danas je nejasno je li na toj funkciji više štitio interese HDZ-a ili svog koalicijskog partnera i zemljaka Milana Bandića. Mikulić je podrijetlom iz Sovića, a Bandić iz Pogane Vlake kod Gruda, a povezivala ih je i ta politička „crvena nit“ i mladenačka ljubav prema socijalizmu.
Plenkovićeva konsolidacija i premještaj u administraciju
Kada se Andrej Plenković unutarstranački riješio nasljeđa Tomislava Karamarka, a potom i moći Brkićeve struje, nije išao frontalno protiv Andrije Mikulića. Naprotiv, odlučio ga je skloniti iz prve političke linije, ali pritom zadržati unutar sustava – i to na iznimno utjecajnoj poziciji. Imenovanjem za glavnog državnog inspektora Mikulić je formalno maknut iz zagrebačkih političkih rovova, no istodobno je dobio jednu od ključnih funkcija u državnoj upravi, s velikim ovlastima i značajnim operativnim utjecajem.
Administrativna moć i percepcija javnosti
Takav potez savršeno se uklapao u Plenkovićev model konsolidacije stranke: umjesto otvorenih sukoba sa starim kadrovima, mnogi su premješteni na mjesta gdje politički više ne smetaju, ali ostaju lojalni i institucionalno zbrinuti. U Mikulićevu slučaju to je značilo kraj vidljive političke uloge u Zagrebu, ali i početak mandata na čelu Državnog inspektorata, institucije čiji rad ima izravne posljedice na gospodarstvo, lokalnu samoupravu i svakodnevni život građana.
Za Plenkovića je Mikulić time postao dio „administrativne tišine“ – dovoljno daleko od stranačkih obračuna, ali dovoljno blizu moći da ostane koristan. Za javnost, međutim, to je bio još jedan primjer političkog zbrinjavanja kadra s dugim stranačkim stažem i kontroverznom reputacijom, čime se dodatno produbila percepcija da se u državnoj upravi ključne funkcije dijele prema političkoj podobnosti, a ne isključivo prema stručnim kriterijima.