Pokojnog oca fra Franju Ninića osobno nisam poznavao. Sve dok me prije stanovitog vremena prvi put nije kritički spomenuo u osvrtu vezanom za predstavljanje zbornika o župi Bila Livno u kolovozu ove godine, vezano za nazočnost predstavljača fra Drage Bojića, poznatog po svojim krajnje kontroverznim stavovima. Nastavili smo što javnu, a što internu prepisku, čak donekle i približili stavove, ali samo do određene granice. Zadnja njegova poruka zapravo je bila najava ‘kako će mi odgovoriti na za to primjerenom mjestu’, vjerojatno misleći na portal Autograf Drage Pilsela, gdje je bio kolumnist. Također sam i ja njemu obećao osvrnuti se na stavove i društvenu kritiku koju je zastupao. Na žalost, spriječila ga je iznenadna smrt, na moju žalost polemike su ostale nedorečene, ovaj osvrt zapravo je tek epilog kontroverzama o moralu, politici, etici i vjeri, o čemu smo pisali.
Vjera, ljubav i Domovina
Površnim interesom o pokojnom ocu fra Niniću, koji je iznenada preminuo u 48. godini života, 26. godini redovništva i 19. godini svećeništva, jasno je kako je riječ o svećeniku iznimno bliskom političko – religijskim stavovima grupacije oko fra Bojića, ili od drugim nositeljima antinacionalnih koncepata u BiH, međi njima najvažnijih fra Marka Oršolića, zagovaratelja antinacionalnog i ekumenskog pristupa u BiH, redovnika koji je kritizirao Stepinca i Katoličku crkvu, a veličao Titov režim, ili recimo fra Ivana Šarčevića, čiji je teološki i javni diskurs usmjeren prema upozoravanju na zloporabe religijskog u političkom prostoru, napose uloge nacionalizma u religijskom javnom govoru, te i drugih.
Pokojni otac fra Ninić proteklih je mjeseci iznimno bio pod lupom javnosti zbog kritike glazbenika MP Thompsona, te stava kako se ‘vjera ne iskazuje na hipodromima, pod nacionalnim zastavama i pod svijetlećim dronovima crkvenih simbola’, naročito tvrdeći kako je trojstvo ‘Vjera, ljubav i Domovina’, koja je postala osnovno ‘teološko mjesto’ ‘hrvatskom katolicizmu’ ili ‘katoličkom hrvatstvu’ zapravo ‘velika hrvatska deluzija’ i ‘poraz kršćanske vjere, njezine etike i simbolike’.
Vjera, ljubav i Domovina
Nije tajna kako se upravo trojstvo ‘Vjera, ljubav i Domovina’ često smatra temeljnim elementom hrvatskog nacionalnog identiteta, posebno u kontekstu katolicizma. Mnogi autori smatraju kako je upravo to trojstvo postalo svojevrsna ‘civilna religija’ Hrvata, gdje se vjera, ljubav prema Domovini i nacionalni identitet međusobno učvršćuju, za razliku od kritičara, poput pokojnog fra Ninića, koje smatraju kako se spomenuto najčešće koristilo za nacionalne i političke ciljeve, umjesto da bude temelj univerzalnih vrijednosti i etike.
Problematika je krajnje kompleksna. Korelacija hrvatskog nacionalnog identiteta i katoličke vjere višestruka je. S jedne strane trojstvo ‘Vjere, ljubavi i Domovine’ pomoglo je u očuvanju hrvatskog identiteta i kulture tijekom stoljeća, posebno u vrijeme kada su Hrvati bili pod različitim okupacijama i pritiscima, i to nitko ne može negirati. Kršćanstvo je odigralo važnu ulogu u oblikovanju hrvatske kulture i identiteta, kroz povijest Hrvati su većinom bili katolici, a katolička crkva imala je značajan utjecaj na hrvatsku povijest i društvo tijekom raznih okupacija i režima.
Ali je, s druge strane pokojni fra Ninić definitivno u pravu smatrajući kako odnos između nacionalnog identiteta i katolicizma može biti i problematičan. On je, uz vodstvo HDZ-a, često tradicionalni dio Crkve vidio kao instituciju koja je ‘previše utjecajna’ posebno među BiH Hrvatima, te koja često nameće svoje vrijednosti i stavove na štetu drugih, to jest nije uvijek bila dovoljno kritična ‘prema nacionalističkim i ekstremističkim tendencijama’ u društvu.
Društvene devijacije
Pokojni fra Ninić je u pravu, ali tek donekle. Nitko ne isključuje devijacije u smislu postojanja tendencija kojima su katolička vjera i nacionalni identitet usko povezani, što može biti problematično iz više aspekata, i za one koji se ne identificiraju kao katolici ili koji imaju druga vjerska uvjerenja, čime se čak i dio Katoličke crkve ponekad koristio kao instrument nacionalističke politike, što bi moglo dovesti do daljnje polarizacije društva. Ali se ne može dovesti u pitanje činjenica kako je Crkva u globalu uvijek poštovala sva vjerska uvjerenja, i nikada nije nametala vjeru ili ideologiju drugima, nije se nikada dogodilo da su se Crkva i nacionalni identitet posve poistovjetili, kao i da Crkva nije poštivala pluralizam i raznolikost hrvatskog ili BiH društva, poticala solidarnost i zajedništvo među narodima.
Univerzalno kontra nacionalnog
Vrlo je izvjesno kako će trojstvo ‘Vjere, ljubavi i Domovine’ i dalje nastaviti igrati važnu ulogu među Hrvatima, posebno u kontekstu identiteta i kulture, ali bi se njegovo značenje i interpretacija mogli mijenjati s vremenom, kako se društvo i kultura budu mijenjali. Naime, trojstvo bi se moglo više usredotočiti na univerzalne vrijednosti i etiku, a manje na nacionalno, ali krajnje suptilno i uz propitivanje: što je primarno? Je li vjera temelj nacije, ili je nacija temelj vjere? Ili su to dva odvojena koncepta koja se međusobno utječu? Neki smatraju kako vjera treba biti ‘iznad nacije’, jer je vjera univerzalna i nadilazi nacionalne granice, drugi smatraju kako je ‘nacija temelj vjere’, jer je vjera dio identiteta i kulture.
Vjera i nacija
To je pitanje koje izaziva rasprave. S jedne strane, vjera može biti ‘iznad nacije’ jer se temelji na univerzalnim vrijednostima i principima koji nadilaze nacionalne granice. U tom smislu može biti ‘sila’ koja promovira mir, razumijevanje i solidarnost među ljudima različitih nacionalnosti. S druge strane, vjera i nacija se mogu međusobno dopunjavati, vjera je dio nacionalnog identiteta i kulture, a nacija može pružiti kontekst u kojem se vjera prakticira i živi. U tom smislu, vjera i nacija mogu biti dva koncepta koja se međusobno obogaćuju. Kod Hrvata, primjerice, katolicizam je dugo bio dio nacionalnog identiteta, ali je istodobno igrao važnu ulogu u promoviranju univerzalnih vrijednosti i principa.
Univerzalnost kršćanstva
Bez sumnje, kršćanstvo je univerzalno. Ali to nikako ne znači da se ne može izražavati i egzistirati u nacionalnom kontekstu. Katolička Crkva oduvijek je bila prisutna u različitim kulturama i nacijama, živjela u lokalnim običajima i tradicijama, na različite načine u hrvatskoj nacionalnoj kulturi i povijesti. Mnoge tradicije i običaji povezani su s katolicizmom, a Crkva je, kako rekosmo, igrala važnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta tijekom povijesti, što pokazuje da univerzalnost katolicizma ne isključuje nacionalno, nego se mogu međusobno obogaćivati. Kako je svojedobno pisao ugledni fra Tomislav Šagi Bunić, ne odbacuje se nacionalizam naprosto, nego pretjerani(!) nacionalizam, što bi značilo kako je jasno da se kršćanstvo ne može poistovjetiti s nacijom, kršćanstvo je jedna stvarnost višega reda, koja prelazi narode, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo.
Hrvatski nacionalni identitet
Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bosanski franjevci su bili snažni zagovornici hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture, ali su također bili otvoreni prema ideji jugoslavenstva, smatrajući jugoslavenstvo načinom očuvanja hrvatskog identiteta i kulture u okviru novostvorene zajedničke južnoslavenske države. Nakon stvaranja prve Jugoslavije odnos franjevaca prema jugoslavenstvu se počeo mijenjati, neki su ostali razočarani vladom koja je često bila centralistička i unitaristička, te su počeli zagovarati veću autonomiju za BiH. Franjevci Bosne Srebrne bili su aktivni u kulturnom i prosvjetnom životu BiH, osnivaju škole, knjižnice i kulturne ustanove.
Nakon 1990. godine i snažnog formiranja nacionalnih koncepata u BiH pojedini franjevci postali su zagovaratelji antinacionalnih koncepata, ‘nisu se htjeli klanjati zlatnom teletu nacije’. Blizak tom konceptu bio je i pokojni fra Franjo Ninić. Antinacionalni koncept, koji su ili koji zagovaraju, zapravo je koncept multikulturnosti u BiH, te koji se zalaže za izgradnju zajedničke države i zajedničkog identiteta za sve građane, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, čime su zapravo u suglasnu s političkim konceptom unitarnog Sarajeva, i narativom građanske BiH, koji praktički posve isključuje nacionalni koncept.
Različiti koncepti
Ova dva koncepta najčešće su u sukobu, a Hrvati u BiH često se nalaze u situaciji da moraju birati između ta dva pristupa. Međutim, postoje i oni koji pokušavaju pronaći ravnotežu između koncepata, zagovarajući umjereni nacionalni pristup. Oba koncepta, nacionalni i antinacionalni, važni su i legitimni, ali također i kompleksni i osjetljivi. Antinacionalni koncept važan je jer promovira građansko društvo, multikulturnost i suradnju među narodima u BiH, ali ako se ne provodi na pravi način može dovesti do gubitka nacionalnog identiteta i kulture, te do asimilacije Hrvata u dominantnu kulturu, što je permanentna tendencija unitarističkog Sarajeva i političkog ‘Bošnjaštva’, koja je više puta imala potporu čak i od službenog Zagreba u vrijeme mandata predsjednika Mesića.
Budućnost Hrvata u BiH ovisiti će o tome kako će se sami organizirati i odnositi prema drugim narodima. Ako pronađu ravnotežu između očuvanja svog identiteta i kulture, te suradnje s drugim narodima, Hrvati će u BiH imati svijetlu budućnost. Međutim, ako budu nastavili biti podijeljeni i ako će se njihova politika temeljiti na globalizmu i anacionalizmu, Hrvati u BiH će biti suočeni s velikim izazovima i neizvjesnošću.
Katoličko hrvatstvo
Na koncu, da se vratimo na određene teze pokojnog fra Ninića, koje mu nisam imao priliku javno iznijeti za života, iako smo se o tome interno dopisivali. Njegovu odvraćajuću složenicu ‘katoličko hrvatstvo’ ili ‘hrvatsko katoličanstvo’ unatoč njegovom čuđenju nisam smatrao nužno lošim konceptom, smatrao sam kako je u pitanju specifičan, poseban oblik hrvatskog nacionalnog identiteta, koji je duboko uključen u katoličku vjeru i tradiciju kao bitan dio hrvatskog identiteta.
Te njegove složenice povezao sam s idejom da je Hrvatska ‘predziđe kršćanstva’, te da su Hrvati branitelji katoličke vjere i europske civilizacije, posebno u razdoblju nacionalnog buđenja u 19. stoljeću, te u vrijeme komunističkog režima, kada je Crkva bila jedan od rijetkih institucija koje su pružile otpor komunističkoj ideologiji. Naravno da sam svjestan kako koncept ‘katoličkog hrvatstva’ ili ‘hrvatskog katoličanstva’ može biti predmet kritike, jer može biti viđen kao ekskluzivan i isključiv, te može dovesti do netolerancije prema drugim vjerama i kulturama. Na tom je tragu bio pokojni fra Ninić, osobno se toga nisam nikada bojao.
Zaključno, Katolička crkva i hrvatski nacionalni identitet ne mogu se poistovjetiti, podrazumijeva se pluralizam i raznolikost društva, ali je bitno da ostanu dovoljno blizu i u simbiozi. Iz više razloga, danas možda najbitnije, nitko kao Crkva nije u stanju biti brana opasnom globalizmu i ostalim štetnim tendencijama, poput rodne politike, LGBTQ paradigme i sl. U politiku i političare odavno smo izgubili vjeru. Pokojnom ocu fra Franji Niniću neka otac nebeski podari pokoj vječni. I svjetlost vječna neka mu svijetli! Obitelji i braći franjevcima iskrena sućut!
