„Prolazio sam 1946. godine i vidio tri masovne grobnice koje su svake noći punili leševima i posipali krečom. Poslije su partizanski zločinci, a danas njihovi nasljednici i šutljivi apologeti na tim kostima gradili zgrade“, rekao mi je Mile Krajina, svjedok komunističkih zločina u Osijeku, dok sam ga snimao tada svojom bijelom Sony Xperijom.
Ja sam još kao dijete slušao priče kako su se 1960-ih godina tadašnja djeca po Osijeku znala igrati pronađenim ljudskim kostima. Odrastao sam sa spoznajom da se na „zaboravljenim slučajevima“ grade zgrade, parkovi i parkirališta. Ta me činjenica šutnje nikada nije napustila. Uvijek sam nešto kopao, istraživao i pokušavao razumjeti ono o čemu se šutjelo i zašto.
Nisam kao dijete, iako sam u odrastanju bio okružen nekim novinarima, razmišljao da ću i sam postati „mali novinar“. Ali potreba da se istina zabilježi i sačuva bila je jača od svake formalne odluke nekih da se šuti.
Upravo zato sam godinama kasnije uspio pronaći svjedoka koji je vlastitim očima vidio što se događalo neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Guslar Mile Krajina vrlo se detaljno prisjetio događaja iz 1946. godine i govorio o masovnoj grobnici u kojoj su završavali partizanski neprijatelji i politički neistomišljenici tadašnjeg jugoslavenskog režima.
Kod Mileta sam prvo bio u njegovoj kući. Ondje mi je pričao, ali me i učio nekim stvarima ponajviše koliko je nekada šutnja značila sačuvati živu glavu. U to vrijeme pisao sam i za neke domoljubne portale i blogove kojih danas više nema, upravo o ovoj i sličnim temama.
Video-svjedočanstvo koje danas gledam s vremenskim odmakom snimio sam prije mnogo godina. Ne znam postoji li institucija, udruga ili tijelo kojem ga tada nisam poslao, u nadi da će se netko ozbiljno pozabaviti svjedočanstvom o jednom od najbrutalnijih dijelova komunističkog režima. Nitko se, međutim, nije odazvao. Iznimka su bila dvojica ljudi koje cijenim i koje namjerno spominjem: Drago Marković i Marko Krznarić.
Sjećam se i okruglog stola pod nazivom „Mirovni rad mladih i suočavanje s prošlošću u BiH, Srbiji i Hrvatskoj“, na kojem sam sudjelovao kao izaslanik. Ondje sam upoznao predstavnika jedne organizacije koja se deklarativno bavi suočavanjem s prošlošću. Otvoreno sam ga kritizirao jer sam smatrao da se premalo bave žrtvama bivšeg totalitarnog režima. Dao sam mu moju vizitku i ponudio konkretan slučaj: svjedoka i lokaciju masovne grobnice u Osijeku. Nitko se nikada nije javio naravno.
Kao nekadašnji vijećnik, na sjednici Gradskog vijeća predložio sam da se prostor na kojem se nalazi masovna grobnica nazove Trg žrtava svih totalitarnih režima. Prijedlog je naišao na odobravanje tadašnjeg gradonačelnika Krešimira Bubala, a kasnije i gradonačelnika Ivana Vrkića, koji me uključio u svoj Odbor za spomenike. Ondje sam nastavio svoje zalaganje u oba njegova mandata. Za sve to postoje zapisnici sjednica ali i svjedoci.
Zanimljivo je i to da su si neki kasnije pripisivali moje ideje, moj rad i moje istraživanje, uključujući i prijedlog da se to mjesto nazove mjestom žrtava svih totalitarnih režima, pokušavajući sve to politički iskoristiti i izmjeniti moj točan prijedlog.
Šutnja je potom ponovno potrajala godinama. Tek 2019. godine došlo je do određenog pomaka: djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva hrvatskih branitelja došli su sa specijalnim uređajima i snimali područje parkirališta za koje se sumnja da skriva masovnu grobnicu. I tada sam bio ondje, prisutan, i to sam gledao zajedno s prijateljem Markom. Nakon toga ponovno potpuna tišina.
Nitko nikada nije demantirao Mileta Krajinu. Nitko nikada nije službeno rekao ni da je u pravu. Slučaj je jednostavno ostavljen u vakuumu.
Ono što me posebno pogađa jest medijska blokada i potpuna nezainteresiranost unatoč činjenici da sam o svjedoku i lokacijama još 2012. godine obavijestio brojne tadašnje redakcije. Nekolicini hrabrih ljudi koji su o tome pisali ovim putem zahvaljujem. Ostalima koji se možda sada odluče reagirati, ovim putem javno dajem dopuštenje da slobodno koriste ovo video-svjedočanstvo.
Zanimljivo je i to da sam kompletan video objavio na svom TikToku 2025. godine,gdje je dosegao više od 150.000 pregleda i stotine komentara nakon čega je uklonjen. Nekima je očito zasmetao. I to je još jedan dokaz da cenzura i dalje postoji kada se govori o komunističkim zločinima i prekrajanju istine.
Istina očito ni danas nije dobrodošla. Ali šutnja ne briše kosti ispod asfalta.
Danas ovo pišem kao podsjetnik. Jer ima nas koji obećanja ne kršimo. A ja sam pokojnom Miletu, koji me volio zvati „ratni Filipe“, rekao da ću istinu sačuvati.
IZVOR: Narodno.hr