Piše: Josip Milić/Braniteljski info
Vjerojatno danas malo tko zna da je u Zagrebu u drugoj polovici 19. stoljeća pravaški pokret bio tako snažan da su njihovi politički protivnici Zagreb nazivali „utvrdom pravaštva“. Ante Starčević, (1823.–1896.), kojeg su Zagrepčani od milja prozvali „Otac domovine“, prepoznao je trenutak te je 1861. zajedno s Eugenom Kvaternikom osnovao Hrvatsku stranku pravu (HSP).
U to vrijeme Hrvatska je bila pod snažnim utjecajem Beča i Budimpešte, a mnogi hrvatski političari zagovarali su kompromis s Ugarskom ili Austrijom. Starčević i Kvaternik smatrali su da Hrvatska ima povijesno i državno pravo na vlastitu državu, a ne samo autonomiju. Uz Starčevićevu karizmu, u Zagrebu, glavnom središtu hrvatskog političkog, kulturnog i društvenog života, ideje o nacionalnoj samostalnosti lako su se širile među studentima, profesorima, novinarima i književnicima.
Pokret intelektualaca i književnika
Pravaški pokret nije bio samo politički nego i kulturni i intelektualni, pa su mnogi poznati pisci i intelektualci bili povezani s njim: August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, Eugen Kumičić, Josip Kozarac, pisac Julije Benešić, pjesnik i književnik Milivoj Dežman, Ivo Pilar, odvjetnik Josip Frank. S takvim intektualnim potencijalom pravaši su imali snažan utjecaj u novinarstvu i javnim raspravama. Njihovi listovi i publicistika širili su ideje o hrvatskom državnom pravu i političkoj samostalnosti. Zbog svega toga, često su pobjeđivali na izborima u Zagrebu krajem 19. stoljeća.
Pravaški utjecaj na studente
Najveći utjecaj pravaši su imali na zagrebačke studente. Godine 1895. u Zagrebu je prilikom posjeta cara Franca Josipa došlo do jednog od najpoznatijih političkih prosvjeda u hrvatskoj povijesti. Skupina zagrebačkih studenata javno je spalila mađarsku zastavu na glavnom zagrebačkom trgu u znak prosvjeda protiv mađarske dominacije. Jedan od studenata koji je sve to organizirao i zapalio mađarsku zastavu bio je Stjepan Radić, tada član pravaške mladeži. Zbog tog događaja studenti su uhićeni i izbačeni sa zagrebačkog sveučilišta. Radić je nastavio studij u Pragu gdje je pod utjecajem češkog filozofa i političara Masaryka preuzeo ključne ideje koje su oblikovale njegovu kasniju politiku. Te ideje su politika malih koraka i uključivanje širokih slojeva seljaštva u političke procese.
Nesloga pravaša i pojava Radića
Nakon smrti Ante Starčevića 1896. pravaški pokret preuzima Josip Frank te se pravaši dijele u dvije struje, frankovci i starčevićanci (Čista stranka prava). Već 1906. se pojavljuje tzv. Hrvatsko-srpska koalicija koja uzima dobar dio biračkoga tijela. Od 1910. do 1913. pravaši su, iako podijeljeni još jaki. Radić se razilazi s pravašima i 1904. osniva stranku koja se bazira na seljaštvu, za razliku od pravaša koji su bazu imali među intelektualcima i građanstvom. Radić je pravaše kritizirao da su izgubili doticaj s narodom. On je bio najveći kritičar stvaranja Jugoslavije 1918. godine zato što je nova država uspostavljena bez referenduma i nedemokratski. Radić je tražio federalni model u kojem bi Hrvatska imala politiku autonomiju. Podjela pravaša, pojava Radićeva seljačkog pokreta te nova politička pitanja (nije više dominirao odnos spram Beča i Budimpešte) učinili su da je Radićeva politika postala dominantna. Radić sve više pridobiva i pravaške birače.
Kako je moguće da je pravaški Zagreb postao leglo sektaša?
Puno je razloga za to. Prije svega, nestanak stare građanske elite. U vrijeme Ante Starčevića Zagreb je bio relativno mali grad građanskog sloja: obrtnika, trgovaca, profesora, studenata i intelektualaca. Taj sloj bio je snažno nacionalno orijentiran i zato je pravaštvo imalo veliku potporu. Nakon Prvoga svjetskog rata, a osobito nakon Drugoga, društvena struktura grada potpuno se promijenila. Zagreb je postao administrativno i političko središte socijalističke republike Hrvatske. Komunistička je vlast nakon 1945. prognala ili pobila pripadnike stare građanske elite. Došlo je do zabrane ili nestanka pravaških i nacionalnih političkih tradicija. Od 1950-ih do 1980-ih Zagreb se naglo širi. Stotine tisuća ljudi dolazi sa sela, manjih gradova, drugih dijelova Jugoslavije. To potpuno mijenja kulturnu i političku strukturu grada. Zagreb postaje grad sa 700 000 stanovnika. Velik dio čini radnička klasa za koju se, tobože, brine partija. Veliki gradovi s jakim sveučilištima u 20. st. često imaju sklonost prema liberalnim, lijevim i zelenim idejama. U 80-tim godinama Zagreb je postao snažno intelektualno i studentsko središte. Razvija se alternativna kulturna scena i pokreću liberalni časopisi. Tu se razvijaju liberalne ideje koje kritiziraju tadašnji sustav.
Na prvim demokratskim izborima, iako je i u Zagrebu pobijedio HDZ, nije to bilo kao u ostalim dijelovima Hrvatske. Snažnu potporu dobili su SDP i HSLS. Burnu reakciju Zagrepčana i međunarodne javnosti izazvalo je Tuđmanovo neprihvaćanje gubitka izbora u Zagrebu 1995. Iako je oporba dobila većinu, predsjednik nije htio potvrditi gradonačelnika iz oporbe. To je stvorilo jednu veliku političku napetost i masovne prosvjede koje je oporba mudro iskoristila te se Zagreb počeo snažno profilirati kao grad političke oporbe. Sve to utjecalo je da danas Zagrebom dominira urbana lijevo-liberalna opcija.
Idući izbori: Thompson ili trnjanski krijesovi?
Realno gledajući desnica i danas ima neusporedivo jače intelektualce od ljevice. Uzmimo samo Tomislava Jonjića, Zlatka Hasanbegovića, Vlatku Vukelić, Josipa Jurčevića, Matiju Štahana, Prosperova Novaka, Bartulicu. Međutim, ljevica apsolutno dominira medijima koji su u tuđem vlasništvu. Gotovo svaki dan gledamo najmudrijeg komentatora Puhovskog, istrošenog ljevičara koji neumorno provodi antihrvatsku agendu. U zemlji koja je nastala na obrani od agresije, u kojoj je identitet izgrađen na Domovinskom ratu, na žrtvi i državotvornoj ideji, politički prostor desnog centra trebao bi biti trajno uporište stabilnosti.
Normalna desnica i normalan desni centar značili bi nekoliko jednostavnih stvari: jasnu zaštitu nacionalnih interesa, poštovanje prema braniteljima i žrtvama, demografsku i gospodarsku politiku koja potiče ostanak mladih, te nultu toleranciju na korupciju bez obzira na stranačku iskaznicu. Ali mi to nemamo.
Desnica pati od taštine, međusobnih obračuna, sitnih interesa i nedostatka strateške vizije. Nema zajedništva ni državničke širine. Desnica nudi mnogo retorike, ali malo operativne sposobnosti. Mnogo je parola, ali malo kadrova koji mogu voditi sustave, a pogotovu se izboriti za medijsku dominaciju kakvu su pravaši (domoljubi) imali za vrijeme Starčevića.
Stranka koja je nastala na ideji nacionalnog okupljanja i koja je pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana izvela narod do slobode i međunarodnog priznanja, danas često djeluje kao najobičniji birokratski aparat.
Hoće li desnica pronaći sebe?
Politički protivnici hrvatske državotvorne ideje se više ne kamufliraju, idu u frontalni napad, u kulturnu revoluciju i dekonstrukciju školstva, medija, javnih institucija. Ljevičari, uvezani u svjetsku internacionalu i bogato financirani prolaze tečajeve na kojima se obučavaju za javne nastupe i manipulacije biračima. Oni svoj rad zasnivaju na spletkama i intrigama. Međutim, maske su pale.
Svima je jasno da zeleni, kako se Tomaševićevi puleni vole zvati, nemaju nikakve veze s ekologijom, nego isključivo s rodnom ideologijom.
Hoće li se pravaški političari probuditi i osvijestiti kako bi probudili i osvijestili birače, ostaje za vidjeti. Kako sada stvari stoje, čini se da će idući izbori biti vrlo jednostavni. Hrvatska ili Jugoslavija, sloboda ili zabrane. Thompson ili trnjanski krijesovi. Djeca ili pobačaji. Svi koji se bave politikom, a to ne shvate na vrijeme, imat će ogroman problem to objasniti budućim naraštajima.
Na kraju, pitanje nije hoće li desnica izgubiti izbore. Pitanje je hoće li pronaći sebe. Hoće li se vratiti izvornim načelima državotvornosti, suvereniteta i poštovanja prema onima koji su ovu državu stvorili. Ako to ne učini, vladat će drugi. Ali ne zato što su bolji, nego zato što su mudriji.