Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović primio je jučer izaslanstvo Društva slovensko-hrvatskoga prijateljstva te članove Kulturno-umjetničkog društva Frankopan iz Bosiljeva i Dječje folklorne skupine KUD Oton Župančič iz Vinice. Prijem u Uredu predsjednika Republike održan je povodom tradicionalnog običaja proslave svetog Jurja i dolaska proljeća, poznatog pod nazivom Zeleni Jurij.
„Drago mi je da opet imam prigodu ugostiti Društvo slovensko-hrvatskog prijateljstva čije djelovanje traje duže od tri desetljeća i pravi je primjer tradicije i suradnje dviju susjednih i prijateljskih država. Slovenija je država, susjed i narod koji, kada ga spomeneš, ne izaziva nikakve negativne ili zabrinjavajuće asocijacije. Naše prijateljstvo i odnosi su duboki, tradicionalni i dobrosusjedski, posebno u zapadnom dijelu Hrvatske“, rekao je predsjednik Milanović.
U ime Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva obratio se predsjednik Mitja Lamut, a o važnosti suradnje hrvatskog i slovenskog naroda govorio je 94-godišnji Božo Dimnik, počasni predsjednik Društva i počasni konzul Republike Hrvatske u Kopru, Slovenija.
Božo Dimnik desetljećima je u javnosti figurirao kao čovjek koji je, kako se često kaže, bio “za sve sustave”. Slovenski liječnik, biznismen i lobist karijeru je izgradio u Švicarskoj, gdje je osnovao tvrtku Medis za trgovinu lijekvima, no njegov utjecaj daleko je nadilazio okvire klasičnog poduzetništva. Ključ njegove moći bila je mreža političkih i poslovnih veza koje je gradio još u vrijeme komunističke Jugoslavije.
Jedna od najzanimljivijih i najkontroverznijih dimenzija njegove biografije je bliskost sa Stanom Dolanc, jednim od najmoćnijih ljudi jugoslavenskog sustava i praktički prvim čovjekom represivnog aparata u titovom režimu. Sam Dimnik nikada nije skrivao da su se poznavali, pa je u intervjuima opisivao njihova druženja kroz lov i ribolov. Upravo ta veza godinama je bila predmet različitih interpretacija. Kritičari su tvrdili da mu je bliskost s vrhom vlasti otvorila vrata poslovnog uspjeha i omogućila privilegirani položaj, dok su ga neki izravno povezivali i s Udbom.
Dimnik je, s druge strane, takve optužbe odbacivao uz objašnjenje da je u tadašnjem sustavu bilo nemoguće poslovati bez kontakata s ljudima na vlasti. Tvrdio je da su mu upravo ta poznanstva kasnije pomogla u lobiranju za međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske početkom 1990-ih.
U hrvatskoj javnosti posebno je odjeknula njegova povezanost s Stjepanom Mesić. Dimnik je sam priznao da je Mesiću posudio novac u trenutku kada je tadašnji predsjednik imao problema s financiranjem kupnje stanova u Zagrebu. Iako nije želio govoriti o iznosima, potvrdio je da mu je pomogao kao prijatelju, naglašavajući kako bi za njega “učinio sve”.
Priča o posudbi novca Stjepan Mesić dodatno je pojačala kontroverze oko Božo Dimnik. Prema njegovim vlastitim izjavama, Mesić mu se obratio u trenutku kada je hitno trebao novac za rješavanje stambenog pitanja, odnosno za kupnju stanova u Zagrebu. Dimnik je potvrdio da mu je tada pomogao, ali bez klasičnog ugovora, bez formalne dokumentacije i, kako proizlazi iz dostupnih informacija, bez jasnog financijskog traga.
Roman Ljeljak tvrdi: Dimnik je bio suradnik Udbe
Upravo taj detalj kasnije je postao problematičan. Kada su se u javnosti otvorila pitanja o podrijetlu novca kojim su kupljeni stanovi, Mesić nije mogao precizno dokazati izvor sredstava, što je dodatno potaknulo sumnje i medijske napise. Iako je Dimnik tvrdio da je riječ o prijateljskoj pomoći, činjenica da transakcija nije bila formalizirana otvorila je prostor za različite interpretacije – od privatne pozajmice do šire priče o netransparentnim odnosima između politike i kapitala. Mesić je te stanove platio 190 000 eura , ali nikada nismo doznali točnan iznos koji mu je Dimnik posudio.
Takvi odnosi dodatno su učvrstili percepciju Dimnika kao čovjeka iz sjene koji povezuje politiku i biznis. Od druženja s Dolancom, preko poslovnog uspjeha u inozemstvu, do bliskih odnosa s političkim vrhom, njegova biografija ostaje primjer kako su se kroz desetljeća isprepletali interesi moći, kapitala i politike na prostoru bivše Jugoslavije.
Slovenski istraživač arhiva Udbe, Roman Leljak, godinama je bio jedan od najglasnijih kritičara Božo Dimnik, nastojeći kroz javne istupe i knjige dokazati njegovu navodnu povezanost s jugoslavenskim tajnim službama. Leljak je tvrdio da je u arhivima slovenske Službe državne sigurnosti pronašao dokumente prema kojima je Dimnik bio evidentiran pod kodnim imenima, među kojima se najčešće spominjalo “Gidua”. Prema tim navodima, suradnja je započela još 1960-ih, prije njegova odlaska u Švicarsku.
Leljak je tvrdio i da Dimnikov poslovni uspjeh nije bio isključivo rezultat tržišta, već da je imao povlašteni položaj zahvaljujući vezama sa službama. Posebno je isticao da je preko tvrtke Medis stekao monopol u određenim segmentima, uz prešutnu podršku sustava. Ujedno je Dimnika često povezivao s političkim krugovima oko Stane Dolanca i kasnije liderima poput Stjepana Mesića, tvrdeći da je riječ o kontinuitetu mreže utjecaja.
Dimnik je sve optužbe odbacivao, tvrdeći da se radi o pogrešnim interpretacijama i manipulaciji arhivskom građom. Protiv Leljaka je pokretao i sudske postupkeu. Unatoč tome, ove tvrdnje i dalje ostaju dio kontroverzne slike koja prati njegovu karijeru.
Foto. Ured predsjednika RH