Kažu neki da Zagreb postaje grad u kojem se navodno “umire od srama“. Zašto? Hrvatski tjednik objašnjava: “Jedini grad u Europi koji slavi svoje okupatore i ubojice deset tisuća nedužnih građana”.
Klasična paradigma za koju ni dan danas nema jedinstvenog stava. Jedan dio odgovora pokušao je izložiti prvi demokratski izabran hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom iskrenom razgovoru za Hrvatski tjednik. On je bio bliže uvjerenju da je dan koji se slavi kao dan “oslobođenja” grada Zagreba ustvari bio dan “okupacije” Zagreba. Taj Tuđmanov stav izazvao je “potres” u četverouglastim glavama “oslobodioca”. Već povijesno utvrđena činjenica kako je Zagreb “oslobodila” srpska partizanska jedinica rječito govori gdje se krije istina.
Koča Popović je o tom tzv. “oslobađanju”, o pregovorima ustaša, partizana i Nijemaca govorio za života više puta. I Tuđman i Popović se slažu da je to oslobađanje više sličilo na klasičnu okupaciju nego na nekakvo oslobođenje. Uđeš u sablasno prazan Zagreb, grad u kojem nema neprijateljskih vojnika, koji su se već davno dokopali Slovenije i Austrije. Pri tome pobiješ deset do dvadeset tisuća pretežno nenaoružanih civila i to kasnije proglasiš “Danom oslobođenja grada”. To je vrhunski cinizam i prozirno licemjerstvo.
“Osloboditelji” nisu imali poima o nekakvim Ženevskim konvencijama. Dakle, umjesto oslobođenja 1945. događao se partizanski zločin. I to najveći u povijesti glavnog grada svih Hrvata. Generalni konzul Velike Britanje Cyrill Wakefield koji je bio u Zagrebu u svibnju 1945., u svom izvješću Forreign Officeu od 27.11. 1946. sumirao je svoj jednogodišnji boravak u Hrvatskoj pri čemu je zorno svjedočio o uspostavi komunističke vlasti. On je napisao, a ja prenosim sa Facebooka: “U ovom razdoblju vidio sam da je u Hrvatskoj uspostavljena tiranija čija moć seže u svaki kutak misli i volje naroda, a u cilju da se zakoči svaki impuls koji komunistička vlast smatra nepoželjnim”. Goluža pak smatra kako su “Trnjanski krijesovi bili partizanska lomače koje su predskazale teror i likvidiranje neistomišljenika, a ne plamen istinske slobode i demokracije”.
Grobišta širom Slovenije i Hrvatske
Današnji sinovi i kćeri, unuci i unuke tih krvožednih partizanskih ubojica ne žele prihvatiti pravu istinu o događajima na završetku Drugog svjetskog rata već tvrdoglavo inzistiraju kako se radilo o antifašizmu koji njima opravdava svaki, pa i najveći i najmasovniji zločin. Ivan Hrstić na Facebooku piše kako su “samo jedni zločinci zamijenili druge, zlorabivši volju naroda za slobodom”. Tzv. “pobjednici” su, po Hrstiću, “bili itekako temeljiti, što pokazuju grobišta širom Slovenije i Hrvatske, pa i u centru Zagreba… Nije to bila nikakva osveta, kao što to neki pokušavaju prikazati, već metikulozno (suviše pedantno, op.a.) planirana i dosljedno provođena komunistička revolucija koja je podrazumijevala fizičku likvidaciju sviju koji su mogli zasmetati osvajanju apsolutne vlasti i potpunom porobljavanju države, ekonomije i društva na sljedećih 45 godina”.
Nažalost, u samostalnoj hrvatskoj državi, kojoj više ni nekadašnja komunistička vlast ni komšije ne mogu nametnuti laž umjesto povijesne istine, i dalje imamo umjesto istine samo licemjerje i povijesni revizionizam. Kao da se nitko od nas još živućih ne sjeća prihvatnih logora u Prečkom, Maksimiru, na Kanalu, Vojnog zatvora na Novoj Vesi u kojima su “narodni neprijatelji” gubili glave, bez optužnica i suđenja. To su bili tragični dani u povijesti Zagreba, grada kojeg ni turska vlast nije uspjela pokoriti kroz pet stoljeća. Zagreb je pao 8. svibnja 1945. tek kad su s istoka na “konjima bratstva i jedinstva” ujahali partizani. Isti on koji su taj krvavi pir kasnije pretvorili u “Dan oslobođenja Zagreba”. Taj i takav vrhunski cinizam nažalost i dalje tjera svoje. Dokle?
Batinu batinašu nosi vucibatina.
Pišite memoare dok ste mladi jer ćete kasnije, zbog senilnosti, napisati istinu.
Više je pizdismen nego biznismen.
Lokacija nije slučajna
“Trnjanski krijesovi” su manifestacija koja se svake godine održava na savskom nasipu kod mosta Slobode. Lokacija nije slučajna. Upravo su na tom mjestu, kod današnjeg Mosta slobode, partizanske jedinice 8. svibnja 1945. skelom prešle Savu i ušle u nebranjeni Zagreb. Valjda ni paljenje lomača nije slučajno. Neka građani Zagreba osjete lomače! Jugofil Tomašević i Možemo! uživali su i ove godine na Dan grada u tim trnjanskim “krijesovima” odnosno lomačama. Bilo je tu i naroda koji je to uvijek doživljavao prvenstveno kao pučku zabavu i razbibrigu. Samo oni pravovjerni komunisti su istodobno i zaplakali od sreće
I ja sam skoro proplakao kad sam čuo na TV-u da su krijesovi uspjeli. Kako i ne bi kad je za njih Možemo izdvojio gomilu našeg novca. Već osamdeset godina nakon rata iz dana u dan otkrivaju se još uvijek nove i nove masovne grobnice koje su nam “osloboditelji” ostavili prije nego je Juga napokon srušena. Je li to balkanska verzija stokholmskog sindroma? Slaviti ljude koji su prouzročili smrt preko 200.000 ljudi toliko je odiozno da pomalo graniči sa jednom bolesti. Rekli bi moji Ličani “sikička bolest”.
Na pogrebu biznismena najžalosniji su bili jamci.
Kad sam im jasno dao do znanja kako nisam ovca za šišanje, predložili su mi ražanj!
Imao je i on svoj Remetinac. Čvrsto se povukao sam u sebe.
Dim iz Tomaševićevih ušiju
Istodobno kad i ”Trnjanski krijesovi”, u Zagrebu je održan ovogodišnji “Hod za život”. Uz sva nastojanja gradonačelnika da ga onemogući i svede na minimum, okupilo se više desetaka tisuća ljudi koji su prošetali gradom s transparentima za priznavanje života od začeća do smrti, a završilo je velikim koncertom na Zrinjevcu. Slike najbolje dočaravaju radost i veselje koje je vladalo na završnoj svečanosti na Zrinjevcu. U Hodu za život sudjelovao je i Marko Perković Thompson sa suprugom.
Po završetku programa Thompson je zapjevao ”Lijepa li si”. Vjerujem da je to Tomaševiću natjeralo dim iz ušiju. Zamislite, on je zabranio Thompsonu da nastupa u Zagrebu na bilo kojem javnom prostoru, a sad, dok je on palio lomače na Trnjanskim krijesovima, Thompson je zapjevao usred Zagreba na opće oduševljenje okupljenih. Na kraju je Thompson još i poslao “reakcionarnu” poruku: “Hodajte za život do zakona jer život je dar Božji i počinje od početka!” Stvarno, tog tipa treba prognati ne samo iz Zagreba nego i iz Hrvatske! Rekli bi stari: pas laje dok karavana prolazi!
Imao je karakteristike pendreka. Bio je čvrsto uz vlast.
Našu poznatu pjevačicu zabavne glazbe Terezu Kesoviju poznam odavno. Nemilosrdni Ivica Marjačić grubo se obračunao s Terezom zbog njenog zadnjeg intervjua u kojem glorificira Tita i svoju neugasivu ljubav prema njemu. Između ostalih uspomena na voljenog Titu, priča naša pjevačica: “Bila sam na grobu maršala Tita i dobro se isplakala. Bila je to prva stvar koju sam napravila kad sam došla u Beograd. Beograd mi uvijek izmami suzu. Puno je emocija koje me vezuju za ovaj grad i ljude. Osjećam se kao da sam sa svojim najbližima”. Kao da je zaboravila kako su joj ti “njeni najbliži” razvalili kuću u Konavlima i kako je tada rigala vatru na neprijatelje. Međutim, ne treba Terezu uzimati preozbiljno. Godine su je sustigle, kraj karijere je tu, slava blijedi baš kao i sjećanja na dane slave. Ne kaže se bez razloga da ružna sjećanja brzo odlaze, a ona lijepa traju.
Je li Tereza uvijek bila i ostala jugofilski orijentirana?
Je li Tereza uvijek bila i ostala jugofilski orijentirana jer je u doba Juge rasla i cvala njena karijera? Možda. Ja bih joj ipak, kao staroj poznanici, dao ”benefit of the doubt”. Iako činjenice govore drugačije, nekako još uvijek vjerujem kako je Tereza gledala na pokojnog Maršala svojim subjektivnim pogledom popularne pjevačice. Terezi se dogodilo ono za što su stari Latini imali uzrečicu: ”Laudator temporis acti” ili ”Hvalitelj prošlih vremena”. Ona je tobože apolitična, izvrsno čita note i pjeva, ali s politikom je posvađana. Bolje bi joj bilo da se oprostila od javnih nastupa decentnije i možda nešto ranije nego da ovako razočara one koji su ju uvijek voljeli zbog njenog sjajnog glasa i pamtljivih pjesama.
Ako osjetite da možete, osjećate li da i smijete?
Naš pjesnik Grigor Vitez jednom je napisao: ”Zaspao je na lovorikama pa ga umalo nisu pojele krave”.
Uskoro će svjetsko nogometno prvenstvo. Kao i obično glavni favoriti za naslov su Brazilci. Igraju u tradicionalnim žutim dresovima. Najbolji igrač im je Janjinjo. Jedva čekam da se prebacimo s politike na nogomet. Neki dan na špici stari znanac upro me uvjeriti kako su građani ugroženiji od neorganiziranog prometa nego od organiziranog kriminala.
Otišla je trbuhom za kruhom. Vratila se samo sa trbuhom.
Zvonimir Hodak/Direktno