Kad bi hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, a zapravo i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u širem smislu, prestalo iznositi obmanjujuće informacije o ulozi članova imenovanih u Savjet za Hrvate izvan Republike Hrvatske, mogao bi se izbjeći velik dio frustracije i uvreda koje se trenutno osjećaju u našoj zajednici.
Ne bih imala mnogo razloga za pisanje ovog članka da nije bilo zabrinutosti koju su mi više puta izrazili mnogi dugogodišnji članovi hrvatske zajednice u Sydneyu – ljudi koji su desetljeća svojih života posvetili očuvanju hrvatskog identiteta u inozemstvu i koji su čvrsto stajali iza Hrvatske tijekom njezine borbe za neovisnost 1990-ih.
Mnogi od tih pojedinaca bili su prisutni kada je podrška Hrvatskoj nosila osobne i profesionalne rizike. Prikupljali su sredstva, lobirali kod vlada, osporavali neprijateljske medijske narative i pomagali Hrvatskoj da se održi kroz neke od njezinih najmračnijih godina. Njihov doprinos hrvatskoj neovisnosti i međunarodnom priznanju stvar je povijesnih zapisa.
Međutim, posljednjih godina mnogi u iseljeništvu su sve više zabrinuti zbog toga kako hrvatske diplomatske institucije i vlada prikazuju zastupljenost dijaspore, odnosno iseljeništva.
Dana 14. studenog 2025., Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Australiji objavilo je imenovanje novih članova u Državni savjet za Hrvate izvan Republike Hrvatske. U izjavi je javnost obaviještena da je nekoliko pojedinaca imenovano predstavnicima hrvatske zajednice u Australiji.
Nakon objave, neki od novoimenovanih članova javno su izjavili da predstavljaju hrvatsku zajednicu u Australiji pred hrvatskom Vladom. Ili, da predstavljaju Australiju!
Ova tvrdnja postavlja važno pitanje.
Predstavljaju li oni doista hrvatsku zajednicu ili sebe kao pojedince?
Odgovor, i pravno i praktično, daleko je složeniji nego što je sugerirala objava Veleposlanstva.
Prema Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, članovi Savjeta biraju se među uglednim pojedincima koje nominiraju hrvatske organizacije, udruge i institucije koje djeluju izvan Hrvatske. Da zajednice biraju svoje predstavnike. Zakonodavstvo govori o predstavnicima, osobama koje žive u dijaspori, a potječu iz hrvatskih zajednica u inozemstvu i naglašava njihovu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta i jačanju veza s domovinom.
Na papiru se to čini demokratskim i reprezentativnim.
Međutim, u praksi je proces znatno drugačiji.
Ne postoje izravni izbori na razini cijele zajednice putem kojih hrvatske zajednice u inozemstvu biraju svoje predstavnike. Šira hrvatska zajednica u Australiji ne glasa. Obični članovi hrvatskih organizacija općenito se ne konzultiraju. Većina nominacija događa se interno unutar pojedinačnih organizacija, često bez sudjelovanja članova šire zajednice ili drugih članova organizacije.
Kao rezultat toga, oni imenovani u Savjet ne mogu opravdano tvrditi da predstavljaju cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji ili Australiju. U najvećoj mjeri predstavljaju sebe i, možda, udrugu koja ih je nominirala. Ako predstavljaju svoju udrugu koja ih je nominirala, takva zastupljenost u demokraciji mora proizaći iz glasovanja na skupštini svih članova.
Ova je razlika važna.
Zastupljenost podrazumijeva odgovornost prema onima koji su zastupljeni. Podrazumijeva mandat koji proizlazi iz same zajednice. Pa ipak, takav mandat ne postoji u okviru trenutnog procesa.
Stvarnost je da se imenovanja vrše putem procesa nominacije i odabira koji uključuje organizacije, veleposlanstva i u konačnici institucije hrvatske vlade. Slaže li se netko ili ne slaže s odabranim pojedincima nije bitno.
Problem je točnost.
Opisivati imenovane članove Savjeta kao predstavnike šire hrvatske zajednice je zavaravajuće.
Oni su imenovani članovi savjetodavnog tijela. Oni nisu izabrani predstavnici hrvatske dijaspore, koja se sastoji od mnoštva pojedinaca. Oni su, na kraju krajeva, izabrani kao pojedinci koji žive u dijaspori.
Razlika je temeljna.
To znam ne samo iz promatranja procesa, već i iz osobnog iskustva.
Kada se Savjet prvi put osnovano 2013. godine, primila sam telefonski poziv od dužnosnika u Hrvatskoj koji su bili iznenađeni što nisam podnijela svoju kandidaturu.
Odbila sam.
U to vrijeme vjerovala sam da će Savjet imati ograničen utjecaj na vladinu politiku i da će uglavnom funkcionirati kao neka vrsta savjetodavnog tijela, a ne kao pravi mehanizam putem kojeg bi iseljeničke zajednice mogle oblikovati odluke koje ih se tiču.
Godinama kasnije, kako sam postajala sve više zabrinuta zbog onoga što sam smatrala marginalizacijom povijesnog doprinosa iseljeništva hrvatskoj državnosti, odlučila sam sama testirati proces.
Moju kandidaturu podržali su vrlo cijenjeni članovi hrvatske zajednice u Sydneyu koji su se desetljećima posvetili hrvatskim ciljevima.
Kao što sam i predvidjela, nisam izabrana.
Taj ishod me nije iznenadio. Niti me osobno uznemirio. Nisam željela biti dio fotografiranja u Hrvatskoj s premijerom i drugima jednom ili dvaput godišnje, kako bi se činilo da imaju iskren i produktivan odnos s dijasporom.
Ono što me više zabrinjavalo bila je rastuća percepcija da hrvatska politika i vlasti sve više marginaliziraju dugogodišnje vođe i organizacije u iseljeničkoj zajednici, dok novije strukture, često odvojene od povijesnih iskustava šire zajednice, dobivaju službeno priznanje i podršku.
Bilo da je ta percepcija točna ili ne, ona postoji i zaslužuje ozbiljno razmatranje.
Hrvatska dijaspora sadrži tisuće visokoobrazovanih, ostvarenih i uspješnih pojedinaca čija predanost Hrvatskoj proteže se generacijama. Takve zajednice zaslužuju transparentnost, iskrenost i istinsku zastupljenost.
Iznad svega, zaslužuju točnost.
Članovi imenovani u Savjet za Hrvate izvan Republike Hrvatske mogu biti cijenjene osobe u svojim krugovima. Mogu obavljati vrijedan posao. Oni mogu doprinijeti odnosima između Hrvatske i njezine dijaspore.
Ali ne predstavljaju hrvatsku zajednicu u cjelini, osim ako ih ta zajednica sama nije izabrala za to. Neki ne mogu predstavljati tu zajednicu jer je zapravo ne poznaju. Čini se da neki ne znaju što muči tu zajednicu, niti kakva je njezina vizija za Hrvatsku koju su pomogli stvoriti kroz žrtvu i rizik.
Ta je razlika važna.
I trebala bi biti važna i za Hrvatsku.
Ina Vukić
Foto: Facebook Ina Vukić