Službeni narativ govori o organiziranom ustanku, ali originalna svjedočanstva pokazuju kaotičan bijeg, improvizaciju i proces koji je trajao tjednima.
Dana 22. lipnja u Hrvatskoj se obilježava Dan antifašističke borbe, državni blagdan koji se tradicionalno veže uz osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine. Taj datum se desetljećima uzima kao početak organiziranog antifašističkog otpora u Hrvatskoj – piše Večernji list
„Sisački komunisti su najpoznatiji da tako kažem. Njihov primjer je najviše istican. O njemu je najviše pisano. O njemu postoji najviše podataka. Zbog toga je on u primarnoj funkciji dokazivanja hrvatskog antifašizma, odnosno ja bih dodao i komunističkog antifašizma“, kazao je dr. sc. Hrvoje Čapo, viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest, u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI.
Po toj službenoj verziji, 22. lipnja u Sisku su se okupili vodeći ljudi tamošnjeg Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, među njima Vlado Janić Capo i Marijan Cvetković koji su donijeli odluku o dizanju oružane borbe, prikupili oružje i povukli se u šumu. U nekim verzijama bilo ih je dvadesetak, u drugima i više od sedamdeset. Već sljedeći dan, tvrdilo se, krenule su prve diverzije protiv vlasti NDH, no kada se pogledaju izvori, slika postaje znatno složenija.
Čapo upozorava da se verzije događaja razlikuju čak i među samim sudionicima. Problem je i to što gotovo da nema izravnih dokumenata iz tog vremena, nego se sve kasnije slagalo iz sjećanja i publicistike.
Postoje samo njihova sjećanja i zapravo najviše izvora koji proizlaze iz publicistike. Onaj koji je prvi započeo tu priču dolazi iz propagandističkog odjela Zemaljsko antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), Mahmut Hodžić, koji je bio vrstan novinar s vrlo slobodnom interpretacijom tih događaja“, objasnio je.
No kad se originalna svjedočanstva stave uz njihove kasnije objavljene verzije, priča više ne izgleda tako čvrsto. Razlike nisu velike u detaljima, ali jesu u onome najvažnijem: pokazuju da 22. lipnja nije izgledao onako kako se desetljećima prepričavao.
Umjesto unaprijed razrađenog plana, iz iskaza se vidi niz improviziranih poteza i užurbanih odluka, ponajprije usmjerenih na izvlačenje ključnih partijskih ljudi iz grada.
„Vlado Janić je sam otvoreno rekao: ‘Nije bilo vremena za razmišljanje jer su uhićenja već krenula. Morali smo na brzinu bježati’.“, objasnio je Čapo.
Kuća u Žabnu, a ne logor u šumi
Jedan od detalja ruši sliku organiziranog odreda jest lokacija na kojoj su završili glavni akteri tog 22. lipnja. Umjesto šume i vojnog logora, prvi sigurni zaklon bila je kuća Katice Lasić Lovreković u Žabnu. Taj podatak mijenja i samu prostornu logiku događaja.
„Iz toga je zapravo nemoguće da bi se u selu dogodio prolazak desetak ili dvadeset ili trideset ljudi, a da ih nitko ne vidi. Dakle, ključno je bilo sačuvati skrovitu lokaciju na kojoj oni jesu“, objasnio je Čapo.
Naredba iz Moskve
Da bi se razumjelo zašto se sve to događa upravo tog dana, Sisak treba promatrati u širem međunarodnom okviru. Napad nacističke Njemačke na Sovjetski Savez preko noći mijenja položaj komunista diljem Europe.
Kominterna, međunarodna organizacija koja koordinira rad komunističkih partija iz Moskve, tada pokreće poziv na oružani otpor.
„Ona naređuje svim komunistima na svijetu poziv na oružanu borbu za pomoć Sovjetskom Savezu u borbi protiv njemačkog neprijatelja, odnosno nacista. Tada padaju sve njihove prijašnje taktike u vodu i dolazi do razvoja jedne široke antifašističke koalicije“, kazao je.
Sisak tako nije bio jedino mjesto na kojem su komunisti tih dana krenuli u ilegalu i pripreme za otpor, nego jedan od prostora na kojima se globalni rat tog dana prelio na lokalnu razinu.
Politički vjesnik, br. 5, 25. srpnja 1940. Foto: Politički vjesnik
Između odreda i mita
Jedno od ključnih pitanja koje otvara Čapova analiza jest trenutak u kojem skupina sisačkih komunista iz ilegalne mreže prerasta u ono što se kasnije naziva Prvim sisačkim partizanskim odredom. Između datuma koji se danas obilježava i trenutka kada ta skupina doista prerasta u organiziranu jedinicu postoji razmak od nekoliko tjedana.
Tek krajem srpnja i početkom kolovoza ta skupina dobiva čvršće konture, veći broj ljudi, jasniju hijerarhiju i konkretnije vojne zadatke. Tada cijela priča izlazi iz faze pukog preživljavanja i ulazi u fazu organiziranog oružanog djelovanja.
„Oni se tek krajem srpnja povlače sve više u šume. Ona druga baza vezana za Franju Smolčića u šumi Brezovica razvija se na sličan način. Zapravo je taj početak kolovoza vrijeme kada možemo govoriti o nekakvom sisačkom partizanskom odredu koji već ima neke organizacijske strukture i neke vojne jedinice“, objasnio je Čapo.
U kasnijem službenom narativu taj se razvoj sažeo u jedan datum. Proces koji je trajao tjednima pretvoren je u jedan trenutak, a upravo je ta kondenzacija složenog događaja u jasnu početnu točku omogućila da Sisak postane jedan od najsnažnijih simbola antifašističkog narativa u Hrvatskoj.
Vlado Janić Capo/Foto: Wikipedija (Muzej Jugoslavije, inv. br. 1960 129 041.)
Kako je ostalo zapamćeno u Hrvatskoj
S vremenom su događaji u Sisku prerasli lokalne okvire. U socijalističkoj Jugoslaviji služio je kao dokaz ranog komunističkog otpora, a nakon raspada Jugoslavije dobio je novu funkciju, potvrdu hrvatskog antifašističkog kontinuiteta.
Posebno važan postao je i nacionalni okvir cijele priče.
„Ono što je isticalo sisačke komuniste od ostalih bilo je da je za njih moglo biti potpuno dokazano da su oni nacionalno svi bili Hrvati. Međutim, u ono vrijeme kad su oni bježali u šumu, u tim sjećanjima nema nijednom nisam pronašao izraz da je netko rekao ‘bio sam Hrvat’ i da je isticao tu svoju osobinu ili nacionalnost kao nešto bitno, nego su svi bili komunisti. Svi su išli za pomoć Sovjetskom Savezu“, kazao je.
Upravo u toj promjeni možda se najbolje vidi paradoks 22. lipnja. Događaj koji je nastao iz jedne ideološke i međunarodne situacije s vremenom je prerastao u jedan od ključnih simbola hrvatske političke memorije.
„Sve je bilo poznato, sve je već bilo napisano, bilo prikazano, samo je ostalo pitanje interpretacije“, zaključio je Čapo – donosi Večernji List