Ivica Granić
Medijski kolumnisti u športu imaju iznimno utjecajnu, ali često nedovoljno propitivanu ulogu. Oni nisu tek puki komentatori rezultata, više ili manje razumljivih taktičkih analiza, oni zapravo oblikuju javno mnijenje, stvaraju ili razaraju reputacije trenera i igrača, čak definiraju što je ‘uspjeh’ ili ‘neuspjeh’ na pojedinim natjecanjima. Osim toga, često postaju sudionici u političkim, identitetskim i kulturološkim bitkama, vođenim upravo preko športskih terena. Kada je riječ o malim nogometnim nacijama, poput hrvatske, tenzija je dodatno pojačana, jer šport, posebice nogomet, ima duboku političku, kulturološku, emocionalnu i, kako rekosmo, identitetsku dimenziju.
Kolumnisti također mogu otići i izvan športskih terena, recimo mogu ukazivati na sistemske probleme u savezu, lošu politiku transfera, nedostatak rada s mladima i slično. Oni su također i glas navijača kada institucije ogluše, njihova riječ potiče razne promjene. Bilo kako bilo, u idealnim okolnostima športski kolumnist je most između struke i publike, onaj, dakle, koji prevodi kompleksne nogometne procese u razumljiv jezik i time obogaćuje javni diskurs. Da, ali u idealnim okolnostima, luksuza kojeg je sve manje.
Cinizam, senzacionalizam i ideološka agenda
Nažalost, i inače, ali naročito tijekom aktualnog svjetskog prvenstva, uvjerili smo se kako postoji i tamna strana športskog novinarstva, ona kada pojedini kolumnisti prelaze granice i zalaze u tamna područja cinizma, često i krajnje destrukcije. Potpisnika ovog osvrta iznenadila je objava Romana Bolkovića, novinara koji iznimno rijetko zalazi u područja športskog novinarstva. Njegov osvrt o Slavenu Biliću savršeno ilustrira spomenutu problematiku, naime gospodin Bolković u svome osvrtu ne nastupa otvoreno agresivno protiv vjerojatno novog hrvatskog izbornika, on se vrlo vješto, i cinično, trudi ostaviti dojam neutralnog promatrača, plasirajući tezu kako će Bilić biti izabran iako je kao trener ostavio vrlo skroman, praktički nikakav športski trag. Ali je, po autorovu mišljenju, regionalno športsko – politički okrenut, i kao takav prihvatljiv onima kojima je reprezentacija postala puno ‘više od športa’.
Bolković ovdje više nije neutralni promatrač, on je akter koji želi oblikovati javno mnijenje prema vlastitoj predodžbi, pritom lukavo igrajući objektivnost. Nazivajući Bilića nekakvim, uvjetno rečeno, regionalnim igračem, i implicirajući kako mu je to glavna kvalifikacija, on na perfidan način zapravo zabija nož u leđa predmnijevanom izborniku. Jer, u hrvatskom kontekstu etiketa regionalca nosi težak teret, izravno sugerira kako netko nije dovoljno dobar, kompromisno je rješenje i kako će biti izabran iz nekih drugih, a ne primarno športskih razloga. To je klasičan primjer backstabbinga upakiranog u kolumnističku analizu, umjesto da otvoreno kaže što misli Bolković koristi metode suptilne diskvalifikacije, mudro ostavljajući trag sumnje i slabosti oko Bilićevog imena. Takav pristup je perfidan, skriva se iza fasade neutralnosti, a zapravo aktivno šteti kandidatu, u konačnici i cijeloj reprezentaciji.
Kolumnisti Indexa
Gospodin Bolković je ipak marginalna pojava kada je riječ o spomenutom fenomenu, između ostalog jer, kako rekosmo, iznimno rijetko nastupa s pozicija športskog komentiranja. Što je dobro, jer godinama radi definitivno izvrstan, možda i najbolji, politički talk show na HTV-u, i preporuka potpisnika ovog osvrta je da tamo i ostane. A posebnu ulogu u ovom ciničnom športsko – političkom igrokazu imaju pojedini športski kolumnisti s portala Index.hr. njihove objave, naime, svakodnevno izazivaju salve kritika, komentara, osvrta, navijači i javnost ih najčešće prepoznati kao novinare koji godinama pišu s pozicija sustavnog antinacionalnog i antidomoljubnog diskursa prema reprezentaciji i njezinim simbolima.
Vjerojatno mnogi čitatelji pomalo i pretjeruju u ocjenama, ali dojam je ipak kako njihovi tekstovi često idu ‘korak dalje’ od kritika, javnost, naime, smatra kako se radi se o aktivnom podrivanju nacionalne reprezentacije, ismijavaju domoljubne komponente igrača i trenera, relativizaciji povijesnog konteksta ‘vatrenih’, te da svaki oblik nacionalnog ponosa nastoje prikazati kao nazadnjaštvo, primitivizam ili političku manipulaciju. Kada reprezentacija pobjeđuje, ili pokazuje zajedništvo, oni će po pravilu pronaći ‘tamnu stranu’ u pobjedi, a kada gubimo likuju jer je poraz zapravo ključni ‘dokaz’ njihove superiorne analize.
Takvo pisanje, kako rekosmo, izaziva ogromne, često eksplozivne, reakcije javnost i navijači, branitelji, obični građani i bivši reprezentativci masovno ih osuđuju jer osjećaju kako je riječ o svjesnom ‘šporkavanju’ identiteta i nacionalnog ponosa. Umjesto da doprinesu zdravoj raspravi pojedini kolumnisti više nastupaju kao ideološki aktivisti, koji žele da hrvatska reprezentacija bude ‘normalizirana’ do te mjere da izgubi svaki svoj i emotivni i identitetski naboj. Posljedica je duboka podjela u društvu, zatim i demoralizacija igrača, stvaranje toksične atmosfere u kojoj se uspjeh teško slavi, a neuspjeh se odmah koristi za nove napade na ‘hrvatski nogometni mentalitet’ i slično.
Štimac nasuprot cinizmu
Bez sumnje se može kazati kako to nije nikakvo novinarstvo. To je identitetska i kulturološka sabotaža, upakirana u športske kolumne. Iako se tako ponekad i ne čini, posljedice mogu biti ozbiljne, takve objave pred važne susrete mogu demoralizirati igrače i trenere, stvoriti nepotreban pritisak na njih. Čak bi se analitički vrlo lako moglo zaključiti, kada su pojedini kolumnisti u pitanju, kako umjesto da podržavaju, ili konstruktivno kritiziraju, da ponekad aktivno rade baš na stvaranju atmosfere kaosa i neuspjeha. Jer neuspjeh, kako smo naveli, potvrđuje njihovu skeptičnu tezu, i to je taj otrovni ciklus: Cinizam rađa cinizam, a navijači ostaju frustrirani.
U kontrastu s takvim pristupom stoji Igor Štimac, hrvatska nogometna legenda i neprikosnoveni čuvar hrvatskog športskog identiteta. Štimac, na televiziji ili kad piše kolumne, nikada ne nastupa iz udobne distance, on, a to je važno, prije svega govori iz iskustva i izbornika i igrača. Njegova nedavna javna potpora Slavenu Biliću temelji se na konkretnim razlozima, trenerskim kvalitetama, rezultatima, domoljublju, vjeri, ali i uvjerenju kako Bilić može voditi ‘momčad s identitetom’. Štimac razumije kako reprezentacija nije sterilni eksperiment, ona je emotivni izraz nacije, što mnogi kolumnisti i drugi autori često ne shvaćaju, ili ne žele razumjeti. Priznavanje te dimenzije srušilo bi njihovu narativnu shemu.
Odgovornost kolumnista
Medijski kolumnisti imaju moć. Međutim, pravo je pitanje shvaćaju li kako s moći dolazi i odgovornost. Kvaliteta, profesionalnost i stručnost analiza trebala bi biti utemeljen na činjenicama, a ne u predrasudama. Razlikovati kritiku od destrukcije, razumjeti specifičnost športa, gdje emocije, identitet i mentalitet igraju jednako važnu ulogu kao i taktika. U konačnici, i priznati kako u malim nacijama uspjeh često leži upravo u nacionalnom ponosu, a ne u nekakvoj imaginarnoj ‘normalizaciji’. Kada kolumnist zađe u područje jeftinog cinizma ili lažne neutralnosti, on ne doprinosi športu, on zapravo šport koristi. U slučaju Slavena Bilića vidjeli smo klasičan primjer, umjesto da se raspravlja o njegovim realnim izgledima, kvalitetama i izazovima, neki već sada grade tezu o ‘receptu za neuspjeh’, koji odgovara njihovoj slici svijeta.
Hrvatski šport, a napose nogomet, zaslužuje športske kolumniste koji će ga uzdizati kada treba, kritizirati kada treba, ali ne i sistematski podrivati. Javnost treba više glasova poput Štimčeva, utemeljenih u iskustvu i ponosu, a manje ciničnih konstrukcija koje sve svode na političke matrice. Uloga kolumnista treba biti obogaćivanje rasprava, a ne trovanje istih. Nažalost, u mnogim slučajevima danas je upravo suprotno: Šport se koristi kao poligon za šire kulturološke, identitetske, nacionalne i mnoge druge ratove.