Prije stanovitog vremena na portalu Poskok.info autor Ivan Urkov objavio je izvrstan osvrt o tome kakav bi to osjećaj tuge, niskosti i jada bio kada bi, umjesto stvarnog, netko poput Dalije Orešković mogao tumačiti ili stajati kao simbol ili predstavnik hrvatskog nacionalnog identiteta.
Elegija o narodu
Postoji nešto duboko tužno u trenutku kada se hrvatski identitet svede na rečenicu izgovorenu u saborskoj dvorani, rečenicu koja zvuči kao da je napisana u uredu bez prozora, bez mirisa starog papira i bez sjećanja na prašinu s grobova. Spomenuti osvrt autora Urkova nije samo polemika s jednom političarkom, osvrt je, ako ga čitamo pažljivo, elegija.
Elegija o narodu koji je stoljećima nastajao u gubitku, u bijegu, u molitvi i u krvi, a onda se u dvadeset i prvom stoljeću suočio s time da mu netko tko sjedi u njegovom najvišem predstavničkom tijelu kaže kako dio te krvi ‘nije naš identitet’. Čovjek pročita te retke o popu Martincu, o Maruliću, o Bernardinu Frankopanu, o Bihaću, Jajcu, Rami, Livnu, o Turskoj Hrvatskoj i Turskoj Dalmaciji, i osjeti kako se nešto u njemu skuplja.
Rečenica koja nije metafora
Ne zbog toga jer je riječ o povijesnim činjenicama, s poviješću to nema veze, nego zato što su to mjesta na kojima se hrvatski narod učio biti narodom. Identitet se ovdje nikada nije kovao u salonima, niti se dogovarao na panelima o ‘europskim vrijednostima’, nastajao je dok su sela gorjela, djeca otimala, dok su se obitelji selile s jedne strane Une, Bosne, Lašve ili Neretve na drugu, dok je glagoljaški pisar na Grobniku zapisivao kako Turci ‘nalegoše na jazik hrvatski’, dok su puk i franjevci Rame s Gospom bježali u Sinj, na sigurno. Rečenica izgovorena u Saboru nije tek puka metafora, zapravo je riječ o dijagnozi.
‘Jazik’ nije bio samo jezik, bio je tijelo, bio je prostor, time i život. Bio je sve ono što danas pokušava izbrisati hladnom, uljudnom formulacijom tužne zastupnice, koja je tijekom saborske rasprave izjavila kako ‘naš identitet nije Herceg-Bosna’. Znači, nakon svega, dolazi, nazovimo, suvremena hrvatska političarka, i kaže kako to nije naš identitet.
Osvrt autora Urkova tada precizno uočava problem. Kvaka, naime, nije u tome što Orešković, ili bilo tko, kritizira politički projekt Herceg Bosne iz devedesetih, problem je u činjenici da se iza te ‘kritike’ krije dublje, gotovo fizičko odbijanje vlastite svojnosti. Kao da hrvatski identitet smije postojati samo ako je dovoljno naš, glatki, dovoljno zapadnjački, dovoljno lišen mirisa tamjana, siromaštva ali i baruta, kubura i opanaka.
Kao da sve ono ‘tvrdo’, dinarsko, krajiško, bosansko, posavsko, hercegovačko, sve ono što je preživjelo osmanski teror, i kasnije se prelilo u Liku, Banovinu, Slavoniju, Dalmaciju, treba uredno odložiti negdje sa strane, po mogućnosti izvan Domovine. Jer to nešto dođe recimo kao neugodna poputbina.
Glas lijeve politike
Tu počinje pravi odron. Jer, ako je Dalija Orešković, osoba koja je prošla kroz institucije, koja je sjedila u komisijama, koja je govorila o vladavini prava i transparentnosti, ako je ona u stanju izgovoriti rečenicu koja briše stoljetni hrvatski prostor u Bosni i Hercegovini, onda to više nije samo njezina pogreška. To postaje slika jednog dijela hrvatske elite, koja bi rado imala narod bez sjećanja, identitet bez ikakve težine, bez rana i bez povijest koja seže dalje od 1945. godine i ‘oslobođenja’.
Upravo stoga što je Orešković dio te elite, što je njezin glas bio čujan, naime što je sjedila u Saboru, njezina rečenica prestaje biti privatno mišljenje, ona postaje simptom. Zamislite na trenutak što bi značilo da je takav glas, takvo tumačenje i razumijevanje, zapravo ono što se nudi kao suvremeni hrvatski identitet. Da je ‘hrvatstvo’ ono što može stati u televizijsku izjavu, ono čime se nećemo zamjeriti Bruxelles, ono što neće smetati osjećaju da smo napokon ‘normalni’.
Osvrt autora Urkova upravo to razobličuje, takva Hrvatska, naime, ne bi bila modernija. Nimalo! Bila bi tek samo kraća. Amputirana. Sakata. Hrvatska koja se pravi da nema veze s Ramom, Livnom, Duvnom, Bihaćem, Jajcem, Derventom, Tolisom, Posušjem, Mostarom, Vitezom, Žepčem, Tuzlom, da nema veze s ljudima koji su iz tih krajeva krenuli prema zapadu noseći sa sobom jezik, vjeru, prezimena i sjećanje. To ne bi bila Hrvatska koja je napredovala, bila bi to Hrvatska koja se boji vlastite povijesti, ali i vlastitih kostiju.
Prostor koji nije naš
Kako rekosmo, upravo se u tome i zrcali prava tuga. Hrvatski identitet nikada nije bio pretjerano uglađen, bio je tvrdoglav, svoj, često nespretan, često prepun patetike i boli. Nastajao je u molitvama Marulića, u vapajima Frankopana, u bilješkama glagoljaša, bosanskih i hercegovačkih franjevaca, u seobama koje su ostavljale prazna sela i punile nova, nastajao je tamo gdje se gubilo tlo, a ne tamo gdje se dobivalo mjesto u europskim institucijama.
Kada netko tko bi trebao predstavljati narod kaže da taj prostor ‘nije naš’, on zapravo kaže da ne želi nositi težinu, da iz nekih razloga bježi od nje. A narod kome više nema tko nositi težinu vlastite povijesti postaje narod koji se polako, ali sigurno, prestaje prepoznavati. Posebno je tužno što se ta rečenica nije dogodila u nekoj marginalnoj debati, dogodila se u hrvatskom saboru, u tijelu koje bi trebalo biti mjesto gdje se hrvatski narod ogleda u svojoj punini.
Ako takvi na bilo koji način dospiju u glavno predstavničko tijelo naroda, ako ih sustav na bilo koji način ne odstrani ranije, onda je taj i takav sustav terminalno bolestan.
Umjesto da se čuje glas koji barem pokušava razumjeti zašto su Glagoljaši, Martinac, Marulić i Frankopan govorili o ‘jaziku hrvatskom’ kada su govorili i o prostoru koji danas zovemo Bosnom ili Hercegovinom, čuje se glas koji taj prostor želi uredno odvojiti, kao da je riječ o nečemu što se može politički dekontaminirati.
Glas suvremene Hrvatske
Ako je glas zastupnice Orešković glas koji se nudi kao dio suvremenog hrvatskog političkog pejzaža, ako je to razina povijesnog razumijevanja koja može sjesti u saborske klupe, onda je jad još i veći. Jer to više nije pitanje jedne političarke, pravo je pitanje što se dogodilo s kolektivnim sjećanjem?
Kako je moguće da se narod koji je stoljećima živio na rubu, koji je preživljavao zahvaljujući tvrdoglavosti franjevaca, krajišnika, Glagoljaša i seljaka, sada suočava s time da mu netko tko bi trebao biti njegov predstavnik kaže da taj rub ‘nije naš’. Kao da se identitet može birati kao odjeća. Kao da se može skinuti sve što je nekome neugodno, i ostati samo s onim što je pristojno za izložbu.
Prestanimo se pretvarati
Spomenuti osvrt na kraju ne traži obnovu političkog projekta iz devedesetih. On traži nešto dublje i, nažalost, sve rjeđe, da se, dakle, prestanemo pretvarati. Da se prestane raditi kao da se hrvatski identitet može očistiti od svega što mu je komplicirano objasniti. Jer, ako bi se kojim slučajem i očistio, ne bi ostala bolja Hrvatska.
Ostala bi Hrvatska koja bi izbacila vlastito sebe, koja više ne bi znala zbog čega njezini stari tekstovi viču, zašto njezini pisari pišu o padu kao o vlastitoj sudbini, zbog čega njezini ljudi još uvijek nose prezimena i ‘govore’ koji dolaze iz krajeva što se danas žele proglasiti tuđima.
I zato je cijeli Urkov osvrt, ako ga čitamo s razumijevanjem, zapravo tužna slika. Slika naroda koji je imao dovoljno snage da preživi carstva, ratove, epidemije, kugu i koleru, seobe i gubitke, a sada se suočava s time da mu netko tko bi trebao biti dio njegova političkog krovnog tijela nudi identitet bez težine. Bez mirisa, bez soli i bez rana. Identitet koji stane u jednu jedinu rečenicu. U konačnici i identitet koji ne boli.
A hrvatski identitet, kako se i podsjeća, uvijek je bolio. I upravo zato što je bolio, opstao je. Kada se taj bol pokuša izbaciti, kada se prostor koji ga je nosio proglasi ‘ne našim’, onda ostaje ozbiljna praznina. I ta praznina, više nego ijedna politička izjava, čini cijelu stvar jadnijom i tužnijom. Jer, ako je izjava Dalije Orešković glas koji se nudi kao dio onoga što smo danas, onda nismo izgubili samo dio povijesti. Izgubili smo sebe. A to je, na koncu, najtužnije od svega.