Fotografije ljudi koji na kamenitoj obali otoka Paga postavljaju veliki drveni križ, uz zastavu sa simbolom četiri ocila, ponovno su otvorile pitanje na koje hrvatske institucije moraju dati vrlo precizan odgovor: tko je izvodio zahvat na području Slane, kada je točno izveden, je li za njega postojalo dopuštenje Republike Hrvatske i tko ga je, ako jest, izdao? Marin Medak objavio je da je zbog slučaja podnio prijavu MUP-u i Državnom inspektoratu, pozivajući se, među ostalim, na sumnju u povredu mira pokojnika i javno poticanje na nasilje i mržnju, piše Narodno.hr
Ovo nije pitanje prava Srba, Židova, Hrvata ili bilo koga drugoga da odaju počast žrtvama. Slana i Metajna jesu mjesta teških zločina počinjenih 1941. godine. Ondje su u ustaškim logorima zatvarani i ubijani Srbi i Židovi, ali i Hrvati protivnici režima. Tu činjenicu ozbiljna hrvatska država nema razloga skrivati niti relativizirati. Documenta navodi da je Slana bila dio logorskog sustava Gospić – Jadovno – Pag.
Ali upravo zato što se radi o mjestu smrti i stradanja, pitanje samostalnih zahvata ondje postaje još ozbiljnije.
Poštovati žrtve jedno je. Samoinicijativno uređivati prostor na teritoriju druge države nešto je sasvim drugo.
Dva različita datuma za isti križ
Prva neobičnost pojavljuje se već pri pokušaju utvrđivanja kada je križ zapravo postavljen.
Udruženje „Jadovno 1941.“ na svojem je profilu 14. kolovoza 2018. objavilo zapis naslovljen „Postavljanje Časnog krsta na Slani, ostrvo Pag“, što potvrđuje da je toga dana javno predstavljeno postavljanje križa na toj lokaciji.
Međutim, Radio-televizija Republike Srpske u tekstu objavljenom 13. kolovoza 2026. navodi nešto drugo: da su potomci žrtava okupljeni oko Udruženja „Jadovno 1941.“ još u lipnju 2015. na prostoru nekadašnjeg logora Slana, između dijelova koje nazivaju „srpskim“ i „jevrejskim logorom“, postavili i posvetili „Časni krst“.
Je li riječ o istom križu? Je li križ 2018. ponovno postavljan, premještan ili učvršćivan? Jesu li obavljena dva različita zahvata?
To zasad iz javno dostupnih podataka nije moguće pouzdano utvrditi.
A to nije sporedan detalj. Datum je važan i zbog mogućeg utvrđivanja odgovornosti, rokova zastare i propisa koji su vrijedili u trenutku zahvata. Upravo zato policija i druga nadležna tijela ne bi smjela prijavu riješiti površnim administrativnim odgovorom. Potrebno je utvrditi što se na terenu stvarno dogodilo.
Tko je odobrio zahvat?
Fotografije objavljene uz priču o postavljanju križa prikazuju skupinu ljudi koja pomiče kamenje i učvršćuje veliki drveni križ u tlo.
Ako je riječ o zahvatu na području kulturnog dobra, hrvatski propisi nisu ostavljali prostor za logiku: dođi, iskopaj i postavi što želiš.
Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koji je vrijedio u vrijeme spornog događaja propisivao je da se radnje koje mogu prouzročiti promjene na kulturnom dobru ili narušiti njegovu cjelovitost mogu poduzimati uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Čak i kada prema građevinskim propisima građevinska dozvola nije bila potrebna, za gradnju na kulturnom dobru moglo je biti potrebno prethodno konzervatorsko odobrenje.
Za arheološka iskapanja pravilo je bilo još jasnije: mogla su se obavljati samo na temelju odobrenja nadležnog tijela, uz propisane stručne uvjete.
Danas i SNV, kada traži reakciju hrvatskih institucija zbog nedavnog uništenja obnovljene spomen-ploče u Slani, tu lokaciju opisuje kao područje zaštićenog kulturnog dobra.
Zato bi Ministarstvo kulture i medija trebalo odgovoriti na vrlo konkretno pitanje: kakav je točno status zaštite lokalitet imao 2015. i 2018. godine i postoji li u arhivi odobrenje za postavljanje križa?
Ako postoji, neka se kaže tko ga je zatražio i tko ga je izdao. Ako ne postoji, onda Hrvatska ima sasvim drugi problem.
Hrvatska nije ničija tj. srpska zemlja bez pravila
Upravo se ovdje priča prestaje svoditi na jedan križ.
Republika Hrvatska mora imati nadzor nad zahvatima na vlastitom teritoriju, osobito kada se radi o povijesno osjetljivim mjestima, mogućim grobnicama i zaštićenoj baštini. To nije nikakav napad na manjinu, vjeru ili pravo na sjećanje. To je minimum državnog suvereniteta.
Ako hrvatski građanin mora poštovati konzervatorske, građevinske i druge propise, onda ih moraju poštovati i udruge iz Banje Luke, Beograda, Berlina ili bilo kojeg drugog grada.
Tu ne smije biti privilegiranih. Ali opet odakle pravo bilo kome iz bilo koje strane zemlje da nama uređuje po RH!?
Posebno zato što se na fotografijama ne pojavljuje samo vjersko obilježje. Vidljiva je i zastava s četiri ocila, odnosno simbolom snažne srpske nacionalne identifikacije i četnika. Samo isticanje takvog simbola nije automatski navodno kazneno djelo i bilo bi neozbiljno tvrditi suprotno. Za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. Kaznenog zakona potrebno je dokazati javno pozivanje na nasilje ili mržnju prema zaštićenoj skupini ili druge zakonom propisane elemente.
Upravo zato ne treba izmišljati kazneno djelo ondje gdje ga tek treba dokazati.
Ali jednako tako simboliku ne treba glumiti da ne vidimo.
Na prostoru Republike Hrvatske, na mjestu koje se desetljećima koristi u vrlo osjetljivim hrvatsko-srpskim povijesnim prijeporima, postavljeno je obilježje uz izraženu srpsku nacionalnu simboliku. Država zato ima puno pravo utvrditi je li cijeli događaj bio zakonit i tko je stajao iza njega.
Prijava otvara i problem zastare
Medak se u prijavi pozvao i na članak 332. Kaznenog zakona, povredu mira pokojnika. Ta odredba obuhvaća, među ostalim, neovlašteno iskapanje ili prekopavanje groba odnosno mjesta ukopa te grubo oskvrnuće spomena na umrle. Za osnovni oblik propisana je kazna zatvora do jedne godine.
To ipak ne znači da fotografija kopanja automatski dokazuje počinjenje tog kaznenog djela. Prvo mora biti utvrđeno je li konkretna točka na kojoj je izveden zahvat doista mjesto ukopa, što je ondje učinjeno i je li zahvat bio neovlašten.
Postoji i vremenski problem. Za kaznena djela s propisanom kaznom do jedne godine opći rok zastare kaznenog progona iznosi šest godina, dok za djela za koja se može izreći više od jedne godine zatvora iznosi deset godina. Zastara u pravilu počinje teći danom počinjenja djela. Medak je skrenuo pozornost, Medak je upozorio!
Upravo zato razlika između 2015. i 2018. više nije sitnica, nego pravno vrlo važna činjenica.
Isti zakon mora vrijediti za sve
Cijeloj priči dodatnu težinu daje događaj iz ove godine.
Spomen-ploča žrtvama Slane obnovljena je 24. lipnja 2026. u suradnji s gradonačelnikom Novalje Ivanom Dabom, a nakon što je ponovno uništena SNV, Documenta i Koordinacija židovskih općina zatražili su istragu MUP-a i reakciju Ministarstva kulture. I trebaju je dobiti.
Tko razbija zakonito postavljeno spomen-obilježje, mora odgovarati ako se utvrdi njegova kaznena ili prekršajna odgovornost.
Ali upravo isti princip mora vrijediti i u suprotnom smjeru.
Ako država istražuje onoga tko uklanja ili razbija obilježje, mora biti sposobna objasniti i tko je obilježje postavio, na čijem zemljištu, prema kojoj proceduri i s čijim dopuštenjem.
To nije relativiziranje žrtava iz 1941. To je zaštita pravnog poretka Republike Hrvatske.
Hrvatska može i mora dostojanstveno čuvati uspomenu na svaku nevinu žrtvu, bez obzira na njezinu nacionalnost. Ali iz poštovanja prema žrtvama ne proizlazi ničije pravo da samostalno uređuje hrvatske povijesne lokalitete, mijenja prostor ili na njima postavlja politički i nacionalno obilježena znamenja mimo hrvatskih institucija.
Zato je sada potez na MUP-u, Ministarstvu kulture, Državnom inspektoratu i drugim nadležnim tijelima.
Ne treba Hrvatskoj još jedan ideološki rat oko 1941.
Treba joj jednostavan odgovor države koja zna da je država:
Tko je na Slani izvodio zahvat, kada, prema čijem nalogu i s čijim dopuštenjem?
Ako je sve bilo zakonito, dokumenti će to pokazati.
Ako nije bilo zakonito, onda hrvatska javnost ima pravo znati zašto se godinama šutjelo.
Jer poštovanje tuđih žrtava nikada ne može značiti odricanje od vlastitih zakona, vlastitog teritorija i prava Republike Hrvatske da odlučuje što se na njemu smije raditi.