Čini se kako je riječ o filmu koji, i prije nego je sjeo pred širu publiku, već obavio svoj pravi posao. I to tako što nije došao kao film, nego kao dokaz. Ne može se govoriti niti o umjetnosti, ili nekakvoj kulturnoj vijesti, riječ je o klasičnom političkom obredu: država koja plaća, režiser koji desetljećima nosi istu temu, plakat koji laže i prije prvog kadra, i javnost koje zna što je vidjela i prije nego je išta vidjela. Prije nekoliko dana napisao sam nekoliko rečenica o ovom uratku, kojim je otvoren beogradski ‘Fest’, nije riječ o recenziji, prije bi se moglo kazati kako se radilo o pozivu na odbijanje da se uopće uđe u dvoranu i pogleda film, što je kulminiralo solidnom raspravom.
NDH i Republika Hrvatska
Zafranović nije nevin autor kojem se povijest tek slučajno zaplela u scenarij. Kao što niti ‘Okupacija u 26 slika‘ nije dokument, kao što ni dokumentarci o Jasenovcu i film o suđenju Artukoviću nisu nikakvi arhivski zapisi. Radi se o kontinuiranoj crnoj propagandi čovjeka koji je cijeli opus gradio na jednoj osi: NDH kao tvornica smrti, današnja Hrvatska kao njezin nerazriješeni ostatak, a srpska žrtva kao mjerilo svake kasnije politike.
Scenarij Arsena Diklića iz osamdesetih čekao je četrdesetak godina, najprije je HAVC taj bizarni projekt odbio financirati, nakon čega su Srbi zasukali rukave i platili film. Notorni Dodik to nije skrivao, susreo se sa Zafranovićem u Trebinju i naglasio kako film i nije film, nego ‘dug prema precima i istini o paklu Kozare, Jasenovca i zločinačke NDH‘, te kako su njegovi pajdaši iz RS-a i Srbije snimanje pomogli. U Srbiji svi važniji putevi vode do vožda Vučića, i njegovih režimskih novaca, koji je premijeru filma najavio kao kulturu sjećanja, čime je film prestao biti privatna opsesija režisera i postao državni inventar, odnosno artiljerija iz koje se pokušava dalekometno gađati Hrvatsku.
Ivičevići iz Drvenika
Naslovni plakat filma potvrđuje o čemu se radi, čak prije ijedne scene. Središnja fotografija nije kozaračka majka s djecom nego obitelj Ivičević iz Drvenika, dalmatinski civili u zbjegu El Shatta 1944. godine. Izvorni snimak objavljen je u monografiji Velimira Urlića ‘Makarski primorci u zbjegu 1943–1946’, da bi sada, na filmskom plakatu, ta fotografija bila grafički prerađena i stavljena uz bodljikavu žicu, kako bi hrvatska izbjeglička muka iz Egipta što vjerodostojnije odglumila srpsku manipulaciju s Kozare.
Ako kradeš onda nema govora o nikakvoj umjetničkoj slobodi, krađa tuđeg lica i tuđe biografije za nečiju izmišljenu tezu jednostavno je krađa, ovdje u službi crne propagande. Čovjek koji već na početku zamjenjuje žrtve ne zaslužuje pretpostavku dobre vjere, tko laže na vratima nije realno da ga se pušta unutra, kao što je na vratima tako će vam lagati i unutra.
Zafranovićeva reputacija
To, međutim, ne iznenađuje. Reputacija Lordana Zafranovića svakako je razlog za sumnju. I to za ozbiljnu sumnju. Igrani film, dakako, smije zgušnjavati, smije izmišljati dijaloge, smije birati jednu obitelj umjesto statistike. Međutim, nikako i nikada ne smije, ako se nudi kao ‘dug prema istoriji’, obmanjivati i tvrditi kako se dogodilo ono što se nikada nije dogodilo, a pogotovo ne brisati ono što se dogodilo. Razlika između dramatizacije i krivotvorine nije, recimo to tako, nečiji umjetnički diskurs, razlika leži u tome obmanjuje li se o mjerljivom i lako dokazivom. Kozara 1942. jest mjerljiva, jest dokaziva, i upravo zato ne podnosi ni jedan od plakata koji se oko nje tiskaju.
Velika ofenziva
Njemačka ofenziva, potpomognuta hrvatskom vojskom, u lipnju i srpnju 1942. godine razbila je veliki partizansko-četnički obruč, u kojemu se nalazila golema masa civila, uglavnom Srba s Kozare i Potkozarja. Brojke koje kolaju ogromne su, navodi se oko 60 do 75 tisuća, među njima blizu 24 tisuće djece. Te činjenice dolaze iz poslijeratne literature, prije svega iz kruga Dragoja Lukića. Brojke svakako nisu precizne kao one u župnim matičnim izvadcima, ali red veličine svakako nije izmišljen.
Ljudi, mahom Srbi, u nevjerojatnom su ratnom košmaru raseljeni, razdvajani, zatim poslani na rad, preseljavani sjeverno od Save, neki, na žalost, dijelom gurani i u logore. Značajan dio djece ostao je bez roditelja jer su se roditelji ili pogubili, ili su bili ubijeni ili odvojeni, dio djece, na žalost, umro je od gladi, tifusa i zapuštenosti najprije na terenu, zatim u logorima i u prihvatilištima.
Na Mirogoju je pokopano između osamsto do devetsto djece s Kozare, što svakako nije mit niti nečiji narativ, sve je vrlo jasno i lako dokazivo, i to grobovima. Kao što nije mit da najveći broj djece, i općenito civila, nije skončao u Jasenovcu, što arhivski i znanstveni radovi dokazuju. Upravo suprotno, velikim dijelom radilo se o preseljenju tisuća civila sjeverno od Save, u Slavoniju, Moslavinu, na rad i u tuđe kuće.
Djelatnica Crvenog križa NDH Diana Budisavljević sa suradnicima i Caritasom Zagrebačke nadbiskupije spasila je na tisuće djece iz tog pakla. Njezine kartoteke, popisi od oko pet do šest tisuća imena koji su kasnije isplivala, prihvati u Zagrebu, Sisku, Jastrebarskom, to dokazuju. Samo kroz Jastrebarski dom prošlo je više tisuća djece koja su bila na skrbi časnih sestara. Zaključno, navedeno nije ni folklor ni agenda, djeca su udomljavana, hrvatske obitelji uzimale su tuđu djecu, katkad iz samilosti, katkad iz pritiska, katkad da popune kuću.
Velikosrpski narativ
Zafranovićev velikosrpski igrokaz, sada potpomognut hrvatskim glumačkim artiljercima, treba mrtvo dijete kako bi NDH bila genocidna tvornica, bez ostatka. A svaka kasnija Hrvatska njezin nastavak. Zafranovićev naslov to i kaže. ‘Zlatni rez’ njegova je metafora za Jasenovac, kao savršeno projektiranu tvornicu smrti, a ‘Logor III’ i ‘Stara Gradiška’ nisu ništa drugo nego mjesta masovnog ubijanja, izgladnjivanja i raspadanja ljudskosti.
Zafranović, opisujući zlatni rez ne opisuje logor, on opisuje svoju potrebu da zločin bude stilski zaokružen i trajno okačen Hrvatima oko vrata, a scenarij iz osamdesetih, pisan u državi koja je Kozaru već bila pretvorila u partizanski mit, a dječju smrt u dokaz ustaške biti, je ništa drugo nego 249 minuta obreda, koji će dodatno nahraniti taj mit.
Teško će u toj krivotvorini biti detektirati točno koja je scena laž, a koja je dopuštena dramatizacija života jedne stvarne obitelji. Svakako je lažna većina toga, novac, najava, plakat, režiserov dosje i reputacija, praktički sve. A što se tiče dvojbe film gledati ili ne?
Potpisnik ovog osvrta zagovara ignoriranje, međutim shvaćam i one koji smatraju kako film ipak treba pogledati, ako ništa drugo onda kako bi se moglo usporediti istinu od fikcije. Jer usporedba traži predmet, a film koji ne pogledaš ipak ostaje svojevrsna glasina, a glasina je upravo ono čime ovdje Zafranović trguju, dok nesretno dijete s Kozare, koje ni 1942. nije imalo pravo na vlastito ime, koje ga nema ni sada, ostaje negdje po strani kao predmet upravo trgovine i potkusurivanja. Stoga bi, slijedom logike, praktičan zaključak mogao biti pogledaj, iako znaš da je laž.
Trgovanje mrtvom djecom
Zafranović i društvo bi, dakako, morali znati kako sudbina nesretne djece s Kozare nije basna s kojom bi se smjelo jeftino trgovati i nisko politizirati. On svakako zna i kako djeca nisu odvođena u logorski sustav da bi potom bila likvidirana, to je iracionalno i besmisleno.
Bilo je smrti, naravno, bilo je masovnog preseljenja, ali najviše je bilo spašavanja djece s Kozare u Zagrebu, Jastrebarskom, Sisku i Samoboru, Slavoniji i Moslavini, u što se uključio i blaženi Stepinac. A onaj tko od svega hoće napraviti ‘tvornicu smrti’, taj je najobičniji krivotvoritelj, njemu se povijest ne smije prepusti između ostalog i zbog srpsko-hrvatskih odnosa koji se ovakvim igrokazima spuštaju na razinu niže.
Manipulator Zafranović svakako zna istinu. Recimo, svakako zna ono što je na svome profilu objavio Pero Šola, riječ je o logoru za spašenu srpsku djecu s prostora NDH, bio je to logor kod ‘Topovskih šupa’, zvali su ga ‘Izbeglički logor u Beogradu‘. Veliki članak o tome objavljen je u beogradskim dnevnim novinama ‘Novo vreme’ 24. kolovoza 1942. godine na stranici pet.
Nadalje, Šola je objavio i dokument ‘Ustaške obrane, zapovjedništva sabirnih logora u Jasenovcu‘, upućenog ‘Kotarskoj oblasti u Požegi’.
Citat: Upućujemo vam 800 žena i djece/13 vagona/ obitelji od partizana s Kozare, s tim da ih izvolite po zapovjedi zapovjednika Luburića smjestiti u grkoistočna sela te oblasti‘. Završen citat.
Dakle, nije li ovaj dokument upravo najizravniji demanti ideološko-povijesne krivotvorine Zafranovića i njegovih hrvatskih glumačkih artiljeraca. Onaj tko namjerava likvidirati civile, posebno djecu, ne šalje u samo jednom kontingentu 800 civila na siguran smještaj u Slavoniju, i to, vjerojatno zbog možebitne osvete, baš kod srpskih obitelji.
Znanstveni rad Nikice Barića
Umjesto zaključka navest ćemo ovdje nekoliko teza povjesničara dr. sc. Nikice Barića iz njegovoga izvrsnog znanstvenog rada ‘Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece‘, koji temeljito i precizno obrađuje problematiku.
Prije svega, operaciju borbene skupine ‘Zapadna Bosna‘ protiv partizana na Kozari treba sagledati u sklopu drugih operacija koje su snage NDH, samostalno ili u suradnji s Nijemcima tijekom 1942. provele protiv partizana i četnika i u drugim dijelovima NDH, od Korduna, preko Bosanske Posavine, do Slavonije i Srijema. Tim je operacijama, u sklopu provođenja represivnih mjera, bilo pogođeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno.
Istovremeno se pokušavalo provesti mjere koje bi vodile smirenju stanja i smanjivanju represije prema pravoslavnom stanovništvu. Nadalje, većina ljudi iseljenih s Kozare nije upućena u sabirni logor Jasenovac, a niti je tamo pobijena.
U prilogu radu prikazano je kroz kakve su sve teškoće i stradanja u Slavoniji prolazili iseljeni s Kozare, ali je isto tako vidljivo da je teško utvrditi kakva je, i u kojoj mjeri, bila njihova daljnja sudbina. Koliko ih je ostalo živjeti u područjima sjeverno od Save? Koliko ih se vratilo svojim kućama? Koliko ih se pridružilo partizanima? Koliko je iseljenih osoba stradalo u ratnim operacijama sjeverno od Save?
Uloga Diane Budisavljević
Nadalje, uloga Diane Budisavljević, koja se u određenim krugovima posebno ističe, pretjerana je i dobrim dijelom izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća.
Odgovor je jednostavan: Bila je moguća zato što je sam režim, po nalogu Poglavnika, tu akciju odobrio i proveo.
Na koncu, da ne zaboravimo: poseban VIP gost na premijeri Zafranovićevog igrokaza bio je prota Prvoslav Perić, iliti patrijarh Porfirije. Nadamo se kako će, osim beogradskih filmaša i političara, tom činjenicom biti naročito oduševljeni hrvatski glumački artiljerci, odnosno nule: Leon Lučev, Rene Bitorajac i Vilim Matula. Kako ide ona priča o parama i burgiji? Ili ona o prodanom obrazu?