– Ne da mi nitko nije htio stati, već sam na pumpi dočekao noć. Vidjevši moje muke, zaposlenici su se smilovali i dali mi ključ neke njihove ostave. Tu sam se šćućurio onako na golim pločicama, ali oka nisam sklopio. Moram priznati da sam strusio bocu pelinkovca od muke – ispričao je za Slobodnu dalmaciju Stjepan.
I idući dan nastavio je pozivati policiju u Solinu da pita kako doma, ali odgovora nije mogao dobiti. U jednom trenutku netko mu je predložio da ode do par kilometara udaljenog mjesta (Dugopolja) i tu potraži smještaj. Novac nije bio problem, ali jest to da je hotel bio zatvoren, a u privatnom smještaju već duže se ustručavaju od bilo kakvih ugošćavanja.
– Išao sam doslovno od kuće do kuće, ali kakvi… Novi problem je ispao kada mi se potrošila baterija na mobitelu, a punjač sam bio zaboravio u Makarskoj. Nikome se više nisam mogao javiti, pomoć tražiti. Druga noć me dočekala negdje, ni sam ne znam gdje u Dugopolju – veli.
I tu se u priču uključuje sveprisutni dugopoljski vijećnik i aktivist Ivica Radošević. Ispast će spasitelj za izbezumljenog Zagrepčanina.
– Išao sam, veli, u dio mjesta gdje su stambene novogradje odnijeti jednoj trudnici tri maske. Taman je bilo oko 20 sati i trebalo je početi ono pjevanje ‘Domovine’ s balkona i prozora. Kako uvijek nosim kameru uza se, nisam odolio ne upaliti. I taman ja snimam kada mi u kadar ulazi totalno dezorjentiran čovjek i pita znam li za kakav smještaj. Snimao sam i razgovarao s njim. Imate sve na mom Facebooku, ako ne vjerujete.
Stjepan je Ivicu, nakon što se uredno predstavio i pokazao mu osobnu kartu, zamolio da mu nađe makar kakvu garažu da prilegne i nekako prebrodi noć. Radošević, kojeg u Dugopolju nema tko ne zna, stao je nazivati telefone poznanika i njihovih poznanika, ali i sam je bio loše sreće.
– Gledam čovjeka onako jadnog i suze mi kreću. Gdje bi psa, a kamo li ljudsko stvorenje ostavio na ulici?! I pada mi na pamet da imam prazan stan dolje u Vranjicu. Dam mu masku, posjednem ga u svoj mercedes i naz dva zajedno niz Klis – opisuje Radošević scenarij dostojan filma.
Čovjeka je prvo smjestio kod sebe, a onda otišao u policiju. I tamo još luđa stvar:
– Čekam ja u hodniku da ću ući u jednu kancelariju, kad preko uha čujem da dva policajca razgovaraju o nekom čovjeku iz Zagreba što dva dana luta Dugopoljem i da ga ne mogu naći. Čim sam ušao kažem im da je kod mene. A da vidite te poglede kada su čuli!
Sa solinskim policajcima je dogovorio da Stjepan prenoći kod njega, pa će ujutro vidjeti što i kako. Još su mu i dali punjač da može upaliti mobitel i javiti se nevjenčanoj supruzi.
Radošević se u istu noć dao u akciju i stao nazivati ljude iz Civilne zaštite u Solinu. I sami desetkovani koronavirusom i izolacijama, nisu mu odmah mogli pomoći. Obećali su u ponedjeljak u jutro dostaviti hranu, što su i učinili.
– Prilazim ja jutros zgradi kad Stjepan priča s policajcima ondje na punktu kod RETO-centra u Kaju. Hranu su mu dostavili, ali objesili na ulazna vrata drugog stana. Iako dobro izgladni, jadan ništa nije htio dirati, računajući da je to nije za njega, već izišao na cestu. I tu ga zaustavila policija. Vidio sam kako im objašnjava, a oni baš i ne vjeruju što čuju iz njegovih usta.
Morao sam uletiti s pojašnjenjem, pozivati se na mog Dugopoljca, policajca Milu. Da bi mi je neko prije dva tjedna pričao da ću ovo doživiti, rekao bi mu da me ne zaj… – onako će narodski Ivica.
Iako do podneva Stjepan nije uspio pokrenuti mobitel, stvari su se po njega počele odvijati u pozitivnom smjeru. Sjetio se Zdenka Meštrovića, čovjeka koji mu je znao nalaziti poslove, kao i da mu je broj firme na internetu. Zamolio je ovog novinara da ga nađe i ubrzo smo stupili u kontakt sa Zdenkom.
– O, majko! – prvo što je prozborio, a onda i sam krenuo tražiti rješenje za pitura Mačkovića.
Nije mu dugo trebalo i za manje od 15-minuta se javio povratno i zamolio da mu prenesemo poruku:
– Recite mu da stoji gdje stoji i nigdje ne miče. A tom čovjeku iz Dugopolja prenesite najveće hvala na ovom svijetu. Čim u Zagreb dođe, moramo se vidjeti i upoznati.
Nedugo potom javila se i Civilna zaštita sa svojim planom: ukrcat će Stjepana u prvu slobodnu hitnu koja ide put Zagreba.
Ivica opet nije mogao zaustaviti suze. Navukao je masku i prekrio lice i oči koliko je god mogao, dok je s prijateljom u nevolji radio selfie za ovu ludu priču.